Ptice već odavno pjevaju u višeglasju,
nebo je modrine noćne prepustilo odanici.
Molekule kisika poliježu po snenom klasju,
svježi korov iznikao na bogatoj oranici.
Izumili su nedavno sjemenje otporno
pa sada i krhki mak izgleda pitomo.
Zavaravam si oko, gledam prostorno
dok mi ptičji pjev zavodi uho tromo.
Ne mogu se odricati svojstvenosti,
makar dala bih od sebe više nego to.
Možda naslutim obilježje trojstvenosti
ako smrvim dlanovima ova klasa zrno
kada jednom primijetim da je sazrelo,
prije nego što mi korijenje korova
uraste žilavo u sjeme što se nazrelo.
Uvijek mogu poslušati plodove borova
jer ih pažljivo pridržavam u pamćenju.
Kako i ne bih čula sunovrate češera
kad je bor stariji od izuma u zrenju
i središnja je, temeljna mi tesera.
Nisam odviše znatiželjna pred ljiljanima;
učim osluškivanje kiše na klasu,
a čujem samo grak na krilima vranima.
Muk bi godio umutarnjem glasu.
Osluškivanje je uloženi rad i napor,
malo čujem samo smjelog vrabca
koji poslije kiše odvrnuo je zapor
i najljepši je motiv moga škrabca.
Tek sada i meni se pjeva kad je muk.
Mora biti nešto u tom svježem zraku.
Ovo klasje povija se u nekakav struk
kao da se otklanja zaboravljenom maku.
Čime li se vrabac nahranio?
Možda ga je izazvalo mučanje kosa.
Duh je dvojbe uspješno razdanio
jer na dlanu imam jedno zrno prosa.
14.05.2014. 06:30
Nema komentara:
Objavi komentar