Dragulj

Kao da o repu visim

jer sam opet bila prepotentna

pa sam opalila klisim

u sva moja bila sedimentna.

Moja glavna pamet sada rida

od beskrajne šupljobolje.

Nada mnom je široka apsida

od kamenca, puste golje,

prazne zemlje mi pod glavom

koju nisam ni poznavala,

a tu sam, u vrtu pravom

gdje sam počast odavala

uginulim repovima guštera

i lupinama svračjim;

ovdje nema bijela pera,

a na tragovima pačjim,

usred školjkolike rupe,

inje moje sitno blista

koje spada kad nahrupe

na dlanove mi horde glista.

To je inje nepokupljivo,

ne može se povratiti

u moje srce podkupljivo,

ali mogu zahvatiti

grumen zemlje crne...

ovdje ostao je neki strn

kao pjega mlade srne

i još bode kao trn,

a sred svega što je crno

i što samo stvara mulj

jedno kamenito zrno,

to je one školjke dragulj

što ga otimam od rovke

pa uzimam pod svoj krov;

više neće biti psovke

jer sam našla blagoslov.

17.05.2014. 10:20