Zlatna nit

Nemam one zlatne niti koja vodi me u pjesništvo,

nemam onu barem jednu da pronađem sjaj

kojim sjećanja me potiču na blagovjesništvo,

spretnim potezima daju meni svojstven navještaj

riječi mi preslatke i svih onih nadahnutih izričaja

od kojih ja onda pletem neku neuglednu pleteninu

da bih uzmogla na kraj izaći nadahnuću zavičaja

kojemu se istrgnuti teško je; koristiti vreteninu,

a ne ubosti se kao neka Trnoružica bajkovita,

izgubiti se u dalekom, stogodišnjem svijetu snova.

Zlatna nit je na mojoj staroj preslici znakovita,

ona često vodi mene preko prozora i preko krova

poletjeti mislima negdje daleko u inozemstvo

kao da je netko postavio tanku stapku graha

iz bajke koji raste u nepregledno sivo sjenstvo

kao što je podloga mi siva za taj let mi kraha.

Kad bi barem zlatne niti vidljivije postale,

kad bi njih barem bilo samo malo više,

bolje bi se one moje istinske i sive isticale.

Ovako samo ta jedna nit ništa ne nariše.

12.06.2014. 00:01