Kada vjernik umire u Kristu, možda to nastoji sebi protumačiti kao spasenje pa veli da je važno krstiti neko dijete da bi bilo sigurno da će se ono spasiti, što god bilo. Spasenje i spašavanje čovjeka je proces koji počinje umiranjem u Kristu i s Kristom. Proces je ukupnost radnji koje se obavljaju da se dobije određeni rezultat, zakonomjerni slijed stanja ili pojava, tok razvitka.
Uzaludno je obaviti krštenje, pa i krizmu, ako čovjek misli da je time učinio ono najvažnije i da onda može odahnuti. Tada se često izčuđava zašto ipak nema nekih vidljivih pokazatelja vjerničkoga života, a najčešće se ograđuje od razmišljanja općenito i samo se ponekada možda upita neko univerzalno, poopćeno pitanje kao što je pitanje zašto, odakle i čemu toliki ratovi.
Ratovi su znak sukoba u pojedincima.
Najteži je rat sa samim sobom koji nikada čovjek ne može zaista dobiti, ne može sam sebe pobijediti ukoliko nije krenuo u proces umiranja u Kristu kako bi uspostavio i uspostavljao koristan odnos s Bogom, transcendentno stanje u kojemu vidi bolje i sebe i druge; u kojem, u svakom slučaju, uspješno izbjegava sukobe i sukobljavanje. Uzaludno je nastojati samo načiniti i poštivati zakone i izmišljati etiku bez Boga.
Bit umiranja u Kristu jest činjenica da onaj dio čovjeka koji je poticajan na grijeh, koji želi silom živjeti na bilo koji način, samo da nekako preživi, mora spoznati da je taj poticaj uzaludan, to jest mora se suočiti s neuspjehom; čovjek koji želi živjeti i preživjeti pod svaku cijenu, najteže će život zadobiti i imati. Onaj najoholiji dio čovjeka kada je čovjek najpripravniji za strašne i velike borbe za samoodržanje i kada ima i osjeća veliku snagu i moć, najbrže propada. Tada čovjek spoznaje neuspjeh, potpuno uzaludno gomilanje snage i, što prije uvidi da baca svoje ideale, svoje težnje i svoje najsnažnije osjećaje uzalud i bez rezultata, prije će zastati i zamisliti se o razlozima svojih neuspjeha jer stradava uzaludno, trudi se bez nagrade, upire u prazno. Kada spozna svoju uzaludnost, čovjek se često slomi i to je trenutak kada se rješava svoje oholosti, odnosno grijeha. To je učinkovita smrt i umiranje čovjeka, ali ne nestajanje nego pronalaženje Boga nakon svoje smrti. I Bog je umro, bio je tamo gdje se našao taj neuspjeli čovjek, solidarno se je Krist priključio i dragovoljno grešniku pa su zajedno umrli, a tada se dogodilo razmišljanje, razmatranje i promatranje čovjeka, svijeta i Krista samoga jer Krist je ustao živ, preživio je, odnosno ostao jedino uporište i utjeha neuspjelom i slomljenom čovjeku pa čovjek tada gleda trancendentnim očima, kao mrtvac gleda i uči Boga i o Bogu, spoznaje vječnost, ogromno i beskrajno nebesko kraljevstvo. Razumljivo je da nakon takvoga promatranja Boga u svojoj vlastitoj nemoći, slomu i smrti čovjek spoznaje da je i živ na neki način, još uvijek živi, ali samo vidi Boga i zna da bez Krista ne bi živio, postaje svjestan sebe živoga, postaje duhovan.
Tada vjernik počinje tek upoznavati Boga, sebe i druge ljude, kreće iz početka i to mu se sve češće u zemaljskom i vremenitom životu događa.
Poželjno je da do toga umiranja u Kristu što prije dođe.
Čovjek mora letjeti jako visoko da bi pao jako nisko, ali mora umrijeti da bi mogao početi živjeti i naučiti zaista kvalitetno živjeti.
Najčešće ljudi ne lete tako visoko, ne uzohole se na dulji rok i tako snažno pa se dogodi da dugo godina žive u nekom neobjašnjivom stanju kada još nisu umrli, ali još niti ne žive kako treba. 08.05.2014. 07:20
Nema komentara:
Objavi komentar