Iskašljavam bogatu noć i snove bremenite
kojih se još nikako niti ne sjećam.
Kao da sam cijepila se protiv zore vremenite,
pozornost uopće na jutro ne obraćam.
Ne mogu upaliti niti svijeću za orijentaciju
jer je utopio se žižak u ostatku voska.
Sinusi mi trebaju hitnu jutarnju sanaciju,
a već svibanj proširio se do svakoga ćoška.
Nema pjevanja u zatvorenim prostorima
i bez svježa zraka od kojega strepim
jer se tmasti oblak nadvio nad prozorima
koji, zatvoreni, čine nadahnuće slijepim.
Klima se mijenja, proljeća postaju siva,
više nisu to vremena buđenja i ustajanja
na novi život koji se rađa već on samo počiva
na onih nekoliko sunčanih dana ustrajanja
na vjekovnim navikama u podneblju uskrsnuća.
I kakvo bi ono bilo bez prinošenja prvina
koje nisu više prehranjene od prirodna pruća?
Kišni su monsumi u slici mediteranskog burina.
Kroz odškrinuto staklo ipak puštam od sjeverca.
Da, zaista, uporno se odijevamo kao južnjaci,
a imamo i plodove egzotičnoga poljodjelca
i postojani odolijevaju tu hrastovi lužnjaci.
Ipak ovdje počelo je ljeto s pisanicama,
a sunce nevidljivo poplavljenu zemlju spašava.
Znam da proljeće je po čestim nesanicama
jer uvijek mi se tako Duh oglašava.
Mršave su meni godine nastupile od posta
i od nemrsa od kojega se pustinjske oluje strašim,
samo zato jer ne vidim da ću poživjeti dosta
pa mi nema druge nego da se molitve mašim.
Znam da jednoga dana mora cvijeće se pokazati
od ovih kaktusa oko moje osi.
Moja pustinja će od njega se sva razmazati
kao duga u obilnoj rosi.
15.05.2014. 07:44
Nema komentara:
Objavi komentar