Potočnica

Što rade ljudi sa cvijećem,

žalosno je prepričavati.

Sad u vode grube skrećem,

ne bih neke tajne izdavati,

ali veoma je spasonosno

ono cvijeće što izdrži

gaženje od ruku ponosno

od kojih se srča prži.

Cvijet je potočnica jedan,

ne može se reći da je krasan

tako malen, tako neugledan

i tako je strasno opasan.

Sjećam se kada ih je bilo

ništa više nego sada.

Tko je onaj kome se je snilo

da će posjeći se nada?

Evo, raste kao da je od gume,

vijekom ga trgaju i lome,

ne daju mu dobre hume,

a on nikada ne klone.

Uvijek lijep je za ubrati,

živi žarko i u vazi,

traje najdulje i prostor krati

plavetnilom koje mazi

poglede preželjne i požudne,

ruke grube, puno smrada,

vozilice neke čudne.

Ne daju mu nikad kada,

nikada ga ne priznaju,

a on sjaji kao lemilice.

Nađoh ga na Sinaju

kako bliješti nemilice

pa sve ne znam odakle je

izvukao Bog iz njega svu tu svježđu.

Late svoje odmakle je

prosipao po svem zviježđu.

15.06.2014. 18:46