Krizma

Tebi voljela bih na jezero staro prići,

ponirati do tebe kroz tiho raščlanjivanje

kojega su puni moji pjesnički papirići

i gdje nalazi se svijesti lagano skanjivanje,

ali ništa mi to nije tako strašno teško

nego pomisao da te ne bih povrijedila

ako iskrenost mi ponahrupi resko

zato što sam tragove ti revno slijedila.

Nikakve ti veze nemaš u sadašnjosti

s ovim mojim dragim istraživanjima

koja prepuna su raznih izdašnosti,

ne zamaraju se prokazivanjima,

vode mene Bogu, Kristu našem

i još štošta drugo sjajno znače.

Kad si svoje razmatranje pripašem,

tebe vidim, tebe čujem jače.

U tom svemu mom iskapanju

dolaze mi sveti iz općinstva,

puni žive vode u lakome kapanju

svake duše usred našega jedinstva

pa od toga ono jezero i postaje

s mirnom sjajnom površinom

usred koje još po netko ostaje,

plamom gori, dalekom  visinom

koju dostigla sam, tebe prateći,

ali nemam parvu riječ, ni glasa

koji mogao bi reći barem pateći

dokle ova naklonost mi stasa.

Samo jedan bliješti uvijek znak,

smrt na križu, odkupljenje

koje ne propušta dahnuti mi zrak

pa ja vidim ono posinjenje

kojim postala sam već odavno dio svetih.

Nije važno gdje sam ja, Kriste moj,

a gdje su oni svi, samo znam da se pripetih

pokraj dragog koji sav je Tvoj.

04.06.2014. 21:02