Dvanaest pupoljaka

Pupoljci su, naravno, iznikli daleko uvis,

stapke čvrste su, ponosito stoje.

Daleko je vrt od onog mjesta gdje je klis

s kojega mi ptice pupoljke broje.

Dvanaest bijelih sramežljivih pupoljaka

pojavilo se jutros iznenada.

Zbog njih mnoštvo mojih dugih uvojaka

kao ptičji sunovrat mi propada

kada god se prignem k vrtu plijevljenome

strpljivošću ljubavnice neke

kojoj nema druge do promatranja fenome,

kojoj nema vrtovima prepreke.

To je ono cvijeće koje sam posadila u zimi

kad je bila pretopla i suha.

Poslije sam zaboravila na toj kišnoj klimi,

ostavila zemlju usred propuha.

Tada vrtovima proljetno je došlo vrijeme,

vrijeme ponovnog obnavljanja

pa sam preplitala kamenje i razno sjeme

i bilo je tu raznoga prepravljanja.

Sve je mrtvo bilo odbačeno i sve trulo,

skupila sam uskrsne ostatke.

Sadnice sam postavila na vodeno vrulo

ljetne klime svježe, slatke.

Kad su kiše jake podkrijepile sparine,

olujni je prodirao nanos

preko vrta moga, donio u ove visine

novi onaj proljetni zanos

kojime sam otvorila novu sezonu.

Ipak, nisam očekivala

da će nebo blagosloviti zemlju onu

koju pažnja je prekrivala.

23.05.2014. 19:47