Pokušat ću doći do vrabca na brzinu,
prije nego što izlazeće sunce zapeče
moju malu, izrazito osjetljivu kotlinu
i jedva čekam da mi ptica doteče.
Bilo bi dobro posipati kruha mrvice
po krovu i tako ga pokušati namamiti,
ali velika je nada da će doći grlice
i da će se vrabac bez mene osamiti.
Vrabci su jako dobro društvo,
nismo svjesni koliko nam vrijede
dok ih ne izgubimo nemušto.
Tišina ne valja i stvara neke povrede.
Nema ga, daleko je za njega moj krov
dok na zapadu sve od cvkuta pršti.
Nadlijeću me golubovi kao laki plov,
a tu, dolje brzo lete moji prsti
jer sunce se već opasno približava
pa će nastati vrućina kotlinske klime
koja me vrućinom svojom ponižava
i kojoj nadijevam ovo počasno ime.
Moje je pjevanje bez neke poruke,
strašan poriv na vježbu me tjera.
To je kao da pletem preko ruke
pa onda pletivo moje se razdera
i takvo ga, nedovršeno ostavljam,
uvjerena da bi bilo uspješno
da je vrabac naišao u moj dan;
ma, sve je to zapravo smiješno.
Sunce probija mi nebo u zrakama,
ali i povjetarac milostivo pirka.
Dok se oblaci kupaju u trakama,
ja, dok još mogu, kroz okno virkam.
Cvijeće je poleglo u svojoj težnji
da se domogne svjetla s prozora.
Moji dragi, mali cvjetovi nježni
sve su čvršći na suncu odozgora.
31.05.2014. 07:23
Nema komentara:
Objavi komentar