Siesta

Sjećanja mi naviru, sjećanja su ipak došla

nakon duge prazne popodnevne sieste.

Djevojka je zastala pa je samo tiho prošla,

u meni se događaji iz davnina mrijeste.

Pamtim dane prije kasnog puberteta

kada slušala sam što mi došlo je pod ruku.

Nije bilo grijeha, niti kakvog pijeteta

prema bilo čemu, prema Bogu, prema puku.

Glazba se je slušala kao ona živa, limena;

bilo je sve tako romantično i skladno

kao da uopće nikad nije bilo krimena,

kao da ja nikad neću postat pučje jadno.

Sad u biti uopće ne vidim neke razlike

jer su sjećanja mi vrlo živa, jaka.

Ni sada, kao ni tada, nemam neke prilike,

a u srž me dira svaka nota, pjesma svaka.

Sretnoga li siromaštva i sretnih vremena

bez pohlepa i požuda očiju i srdaca

kada nije bilo niti upaljača, niti kremena;

samo sve je puno bilo čekića i srpaca.

Nije niti čudo da je novo vrijeme mi psihoza

od koje sam jedva malo nespretno utekla.

Najljepša je tada bila ona slavna simbioza

darovane ljubavi i one koju sam si stekla.

I danas samo majku imam, samo tebe znam.

I danas ne brojim još uvijek smrtne dane,

više ih ne krojim jer psihozu više ne poznam.

Sve su suze moje odavno već isplakane;

Još su pristigla mi ona davna obećanja

pa se ispunilo više nego što sam sanjala.

Sada ne mogu ni zamisliti kakva povećanja

patnje ili sreće što je u meni odzvanjala.

Ipak čežnju uvijek istu imam stihove pronaći

koji bi mi kao neki pripjev zauvijek ostali.

Kad bih mogla samo malo više u te tajne zaći

i otkriti samo one koji jedini bi opstali.

02.06.2014. 23:33