Pojit bih se opet slatkim nektarima
koji nisu samo sirupi od bilja
nego mukotrpno proizlaze nestalima
iz plodova punih latica od ljilja,
željna kretati se malim skokovima
prema ogromnome cvijetu bez mirisa
kako ne bih se udavila u sokovima
što lepršaju između cvjetnih obrisa
od kojih me hvata laka vrtoglavica
već pri samom pokušaju udisanja
ranih ljetnih kapi kišnih podlatica
nakon jutarnjega njina uzdizanja
u nepregledne i nevidljive nosnice
kojih ja sam tek donekle svjesna,
ali pameti su postojeće ukosnice
kao dojenačka mliječa prijesna
i tako poznat mi je vrtni ugođaj
da se gubim već od same uspomene
od koje se budim na još jedan porođaj
vječno prisutne pčelaste ekumene
pa niti ne znam od čega sam načinjena
jer ne vidim nigdje praha i pepela,
ne vjerujem da je zora njima začinjena
jer kako bih ja onda tuda letjela
dok me rijetke kišne kaplje teže pogubiti
da bi pripovijedalo se poganima
da su pčele i ljudi jednom znali izdubiti
zajedničko korijenje tim podlatima.
Evo, već sam pridržala sebi ploda,
već sam dohvatila duhovno naručje
u kojemu prebrojavam novih goda
i gdje napaja me silna ljilja stručje,
a samo sam dah svježine nazirala,
skromnu želju imala i mliječ.
Ah, i ptica je zasvirala
kao da je uzela mi riječ.
13.05.2014. 07:11
Nema komentara:
Objavi komentar