Ublažiti želim trule listove,
poteći za izgubljenim zelenilom.
Pripremam stare i nove kistove
i zaklanjam cvijet jakim sjenilom.
Ne volim kad pjesma ništa ne govori
i kada nema nikakvu poruku.
I dok trulež mi pogledom romori,
znam da moram donijeti odluku.
Prvo moram znati želim li nešto reći,
a sve drugo dolazi samo.
Najgore je, kao sada, kad želim poteći,
a riječ ne dolazi tamo
gdje joj je pravo mjesto i čast.
To je nedostatak u sposobnosti izražavanja.
Kao da mi je ptica popila mozak u slast.
Sve se sastoji od nesuvislih dodavanja.
Budući da vjerujem svojoj podsvijesti,
znam da mi na taj način ona prijeti
da će izaći i na prijestolje zasjesti,
a to je isto kao kad moram mrijeti.
Ovaj dio života meni je pisanje,
to je strast koju moram kanalizirati.
Ne vjerujem u zvukove, ni u risanje
jer samo riječ može analizirati.
Govorim sada o pjesničkoj nesposobnosti
koja se upire protiv pjesničkoga dara.
Nemam priliku učiti sposobnosti
kojima se učeno pjesništvo stvara.
Osim toga, listovi su zeleni za svakoga,
cvijeću je svaki čovjek vrijedan.
Vrijedno je biti razumljiv do Boga
ili neka ne pjeva čovjek ni jedan.
28.05.2014. 18:12
Nema komentara:
Objavi komentar