Miris ozona

Podnevno sunce šalje mi jedan trak

kao da silom ja moram krenuti gore.

To je tako izvjesno, gledam u znak

i uporno samo utjeravam zore

jer me nevjerica ona spriječava

poletjeti, promotriti ovaj izazov

i povijest me stara obaviještava

da ću sprženih krila pasti pod krov.

Unatoč svim razumnim učenjima,

gledam u sunce, kratko i izravno

jer život obiluje onim stvorenjima

za koje vrijedi predati srce davno

i uvijek postoje razlozi za pogibiju

ako se za života ne čuvaš odviše

pa možda i otkucaji stihova što biju

postaju dobar povod za nešto više.

Smijem li letjeti u takve rizike

da bih samo osvojila kakvu strofu,

da bih prevladala zakone fizike

po kojima sunce prži mi stopu.

Nije u pitanju sve što bih dala

jer već sam prema suncu krenula

i ne znam što sam žrtvovala,

a kugla je već me opomenula.

Nisam daleko stigla do kugle žarke,

ali sam sigurno već na njenoj zraki

dok mi moždani gore od varke,

a miris ozona dopire kao mlaki,

ali sasvim siguran nagovještaj

da sam u visinama gdje lebdi zrak

i, makar mi ne valja smještaj,

znam da još živim kao rijedak mrak,

kao postanak koji zemaljsko rađa,

kao težak na krilima slobodne ptice.

Od laka je daha moja krhka građa,

a stih mi izlazi iz vrtoglavice.

26.06.2014.  09:24