Vježba

Popodneva nisu dobra za nadahnuće.

to je uglavnom vrijeme kad se upija,

kad se uči glazba, vijesti ili porinuće

i kad se duša već umorna povija.

Neću ti napisati željene rečenice,

ovo će ostati samo vježba na papiru.

Stvaram ipak nekakve pletenice

od rima koje same u sebe uviru.

Sretna sam izkrižala pola stranice

jer sam ipak dočekala neka ploda.

Strofe su mi kao zasebne stanice,

a stihovi su iz električnoga voda,

negdje u sivoj moždanoj masi,

punoj iskri koje sada ne djeluju;

imam dojam da se i posljednja gasi.

Moje misli sada po sjećanjima ruju,

ali to je za mene rad uzaludan

jer su nesigurne moje uspomene.

Mozak uglavnom ne radi,trudan,

a predodžbe su uglavnom povremene.

Naglo mi nadahnuće opet zastaje,

nikada neću postati popularna.

Najveći su mi neprijatelji zastare

i misao koja drugoj nije podudarna.

Tek kad počnem nešto silom

pa od moje upornosti nastane

poezija iskrena, urešena tilom,

riječi moje tada su obasjane.

25.05.2014.  21:05