U potrazi za najljepšim stihovima
uvijek izmaknem kao velika gubitnica
pred svetinjama i retcima njihovima
nad koje se nadvija srebrna golubica,
prepuna prozračnih kapi na krilima.
Nema tako lijepe teme, niti poruke
kakvu nosi ona ka svetim atrijima
i prinosi meni tik do ispružene ruke
na koju se onda struse maslinasti listi,
osušeni i veoma krhki, dugotrajni.
Oko mene nastaju zračni jastuci čisti
kroz koje se vidi odraz onih kapi sjajni
i, naravno, pada na zlatne rubove
monstrance u trenutku podignuća;
srebro blagoslivlja moje krugove
koji šire se zbog moga porinuća
vjerskih osjećaja i srčanih odgovora
koji s čeona mi padaju pred oči.
Moje koncentrične valove od rovova
iz prizme srca moga suza neka smoči
koju osjećam na dlanu kao trnce
jer su putevi njoj sasvim unutarnji
pa sve mislim: to je suha lista zrnce
koje pika kao neki uskrs jutarnji
u mojemu prelaganome tijelu.
Tada spoznam da je sve to neki kič
koji prešarava moju kosu bijelu,
ali ipak ošine me riječi svete bič.
10.06.2014. 21:16
Nema komentara:
Objavi komentar