Eksplozija života

Kompromis ili eksplozija života?

Kada bi Bog činio kompromise, nikada čovjek ne bi imao nadu da će uskrsnuti u Kristu, Gospodinu. Ako je i popustio zbog okorjelosti naših srdaca, to je samo stoga što je morao dati Sina svoga koji je ostao vjeran čovjeku usprkos čovjekove neurazumljivosti. Kada ti Bog popusti, to je stoga što oprašta do kraja i još dalje. Opraštanje Božije nije kompromis, ni dozvola za grijeh. Opraštanje Božije daje sigurnost vjerniku da ode mirno u svijet.

Ponavljanje istih teških grijeha vodi u pogoršanje naravi čovjekove u čovjekovom uvjerenju da je život stvar kompromisa, odnosno nagodbe u kojoj malo popušta Bog, a ni malo ne popušta vjernik jer se samo zavarava, postaje sebi licemjeran i ne ispovijeda grijeh kako treba pa mu Bog ne može niti doći u priliku oprostiti dok je čovjek uvjeren da je jednom za uvijek riješio problem i ne ispovijeda se više kada ponavlja isti grijeh.

Možda nabrajamo da smo se posvadili sa susjedom, da smo psovali, da smo čak bili ljubomorni ili neumjereni. Možda ne viđamo uopće veći broj novih ljudi i ne dolazimo u izvanredne okolnosti nego nam svaki dan sliči jedan drugomu, to jest, ne činimo mnogo toga što nam je opasno i zaista nemamo što drugo ispovijedati neprekidno iznova. To je previše idilično. Kad je Isus bio strašljiv od grijeha i kada je Mu je život bio idiličan? Možda nam je to onaj najgori nevidljivi grijeh: ne činimo ništa pa niti ne griješimo jer nismo u okolnostima koje bi bile prilične za počiniti grijeh: imamo veliku katoličku obitelj, po cijele dane smo kod kuće i često molimo, zabavljamo se bezazlenim čitanjem vjerske literature i ljude izbjegavamo pod izgovorom da za njih ne možemo učiniti ništa drugo nego svaki dan moliti u molitvama za obraćenje grešnika. Jasno je da za tu nakanu treba uvijek i puno moliti, ali je pitanje da li su to molitve ili lijenost, slijepoća, praznina, bijeg i slično.

Kako može vjernik pojasniti agnostiku da nema vremena slušati njegova pitanja, naročito ona u svezi s vjerom, zbog toga što žuri moliti za obraćenje grešnika? Zar nije molitva ono što poučava vjernika kako će odgovoriti bjelosvjetskim objedama i pitanjima u vezi vjere i religije?

Agnostici znaju pomisliti kako je ispovijed nekakva psihoterapija za koju Bog nije neophodan ili radi koje ne mora otići na ispovijed. Dogodi se da agnostik živi vjerničkim životom pa tako i dođe nakon duljega vremena na ispovijed kako bi potvrdio i nesvjesno svoje predpostavke, odnosno ima čitavu filozofiju opravdanja za svoje postupke pa se razočara kada dobije odriješenje grijeha prije nego što ih je uopće uspio obrazložiti. Odriješenje je dobio zato što ga je savjest nagnala na ispovijed, savjest u kojoj je spoznao da je pogriješio, ali ne priznaje sasvim da je u smrtnome grijehu. Na ispovijedi se dobiva odriješenje grijeha, to nije psihoterapija u kojoj se grijesi mogu obrazložiti i popraviti. Nakon što Bog oprosti grijehe vjerniku, vjernik ne mora više griješiti. Nakon psihoterapije čovjek i dalje treba ispovijed. Tek nakon oproštenja grijeha, može krenuti u nove podvige.

Čovjek koji misli da je ispovijed neuspjela psihoterapija je čovjek koji je očekivao opravdanje svojih postupaka. No, opravdan je samo zbog toga što je pristigao zamuckivati na ispovijedi, očekujući opravdanje. Opravdan je samo zbog toga što je imao to malo povjerenja i nade pa je došao čak i na ispovijed. Ako je razočaran i ne dolazi se više iskreno ispovijediti, ako je prazan poslije normalne i uobičajene ispovijedi ili ako je vjernik koji nije doživio eksploziju života poslije ispovijedi, neće imati puno koristi od ispovijedanja i slabašne svoje vjere jer ne zna i nije svjestan što je u ispovijedi najvažnije, a to je odriješenje od grijeha, a ne opravdavanje samoga sebe ili psihoterapija, a nije niti nešto što se čini radi reda.

Čovjek koji dolazi na psihoterapiju, pronalazi sam svoje pogreške, ali to ne mora biti grijeh. Grijeh se ne ispravlja, grijeh se oprašta. Pogreške se moraju ispraviti. Ako se grijeh ponavlja, mora se ispraviti moguća pogreška u načinu zaključivanja koji vodi u ponavljanje grijeha. To se radi pod uvjetom da postoji vjera i da je čovjek religiozan.

Neka osoba može radi reda posjećivati crkve i obrede, a ne sudjelovati zaista vjerom u svemu tome događanju.

Kod Isusa nema nikakvih kompromisa, On je potpun i konačan. Kada oprosti, za uvijek zaboravlja grijehe. Čovjek često podrazumijeva djelomično oproštenje svojih grijeha i kada iziđe iz ispovijedaonice, već je ponovo u nekom manjem, a možda opet u smrtnome grijehu, ali s novom velikom snagom kojom može svoje grijehe uvidjeti.

08.05.2014. 13:56