Samotnošću branila sam se od svoje prisutnosti,
odsustvom sam željela pronaći otajstvenu usredotočenost.
Opet sam pronašla tragove otporne oživljene sebičnosti.
(Ovaj vjetar me ometa, ometa moju optočenost.)
Optočena zavaravanjem odlazim iz zatvorenih prostorija,
žurim živjeti praktične zadatke.
Ti si moje društvo i moja memorija,
upamti dojmove za moje povratke.
Dok me pokušavaš razumijeti,
prolaziš nestrpljivo kroz svoje asocijacije
od kojih ću ja, vjeruj mi, umijeti
izvući momentalnost uslijed inspiracije,
to Duh je onaj o kojemu ti želim reći,
a reći se ne može nego uporno željeti sklada dati
jer ti često tvoja znatiželja želi pobjeći
pa ne možeš poruku između redova svladavati.
Svrati pozornost s puke forme i grozote izražavanja,
ne misli nego dobro slušaj
da me mogneš uputiti u vedru pomisao spašavanja;
barem nešto pokušaj.
Pokreni povijesne svoje ostatke u sadašnjosti
u kojoj postojiš kao slušalac,
nije li ti pomalo dosadno u sivoj svagdašnjosti?
Ili si i ti već Duha kušalac?
Možda si i ti optočena zavaravanjem;
ostavi ovu pjesmu i sebi se obrati,
barem na trenutak daj se davanjem.
Osami se, sebičnosti, pa se u pakao vrati.
15.05.2014. 09:51
Nema komentara:
Objavi komentar