Vjetar pepeljavi

Preostalu svijeću palim još danas

za sve buduće dane

i za sve one koji su upamtili nas.

Gorjet će sve dok ne svane.

Samo molitve nisu preostale,

molitva uvijek gori,izgara

dok vjetar tiho njiše zaostale

iskre što ih blago u noći para.

Sigurno ću uvijek pokušavati

iz početka stihove napisati

i svoje neuspjehe obarati,

možda neke crte narisati.

Previše je lijepa noć,

ne može se poeziju ostaviti samu,

ne okušati slatku moć

risanja crte koja probada tamu.

Ne može se niti improvizirati

ako nemaš iza sebe podlogu,

ako nisi naučio već prije svirati

i navikao kao na tešku drogu

za koju govore da obuzima čovjeka

od najranijih svojih utjecaja

koji zatim ga drže do vijeka,

hrane ga,traže stalnoga stjecaja.

Ne može se od toga niti odviknuti

dok treperi svijeća,

dok vjetar teži oko čela kriknuti

kao uragan stoljeća.

I ovo će nestati kao tinj treperavi,

bez dima, bez nekakva znaka

i samo će onaj osjećaj pepeljavi

otići putem hladnoga zraka.

19.06.2014. 23:09