Potop

Bremenito nebo suprotno je mojoj praznini;

to se ja samo prepuštam sivilu noći i dana.

Uzaludno Te očekujem na višoj razini,

umišljenost mi je grijehom razuzdana,

ohola sam i pravim se pametna,

sama pred sobom pod pljuštanjem

silne količine vode, nespretna,

a branim se popuštanjem.

Nije mi ni do igre, nema drame.

Zavjese od kiše prekidaju predstavu.

Bacam ostatke stare krame,

odbacujem i sablazan, i stravu.

Zašto me sunce mojega pouzdanja

ne može uzdići i obratiti,

zašto patim od ovoga stanja

u kojem se ne znam vratiti

na barem neki početak?

Poplave strašne su, pravi potop.

Nitko ne želi gledati produžetak.

Okolnosti Uskrsa, nezgodan sklop

nenavikle podsvijesti...zemljo, otvori se.

Progutaj grešne rijeke

dok se nisu pripojile pa zatvori se.

Nema brane, ni prepreke

kao što je lijenost povjerenja.

Tko će od nas po vodi hoditi?

Od kada je zemlja za Te vjerena?

Može li ona Duha poroditi?

U dobru i zlu, grešna i pravedna,

ova Ti zemlja obećava potomstvo

kao da i nije tako bijedna.

Tebi, Kriste, daje poklonstvo

i mednim se ponornicama ukrasila.

Sve će progutati ove škrape.

Ovu je dušu veća vjera već spasila

i bit će ploda, bit će agape.

17.05.2014.  06:30