Najmanji

Da je Bog zaista tako dalek i nedodirljiv, ne bi nam morao na zemlju silaziti Isus. Da o Bogu ne možemo reći ništa pametno, ne bismo trebali Isusa. Isus je neposredan i dolazi svima. Najlakše Mu je prići. Možda nam zato nedostaje poštovanja, jednostavno ne možemo povjerovati da taj neposredan Sin Božji očekuje slavu od nas i da Ga častimo i štujemo. I sam govori kako se treba klanjati u duhu i istini, a istinu našu ljudsku ne držimo uopće lijepom i vrijednom. To je sablazan nad križem Isusovim. O tome vrijedi razmatrati, tako upoznajemo Boga. Tako zaista postajemo vjerni i posvećeni, ništa nas drugo ne može tako posvetiti.

Kako se pokloniti pred nekim jadnikom koji visi? To se može samo ako se vidi snaga i moć preobilna dobrote i svetosti Božje i božanske. Ostati milostiv do posljednjega daha, misliti samo na dobro drugih znači zaista uskrsnuti i izazvati strahopoštovanje.

Poklon je znak iskanja milosti od onoga pred kime smo se poklonili, to je prošnja, ali u biti je udivljenje i odavanje počasti, priznavanje veličine. To nije nikakva poslušnost nego spoznaja koja dolazi iz srca nakon razmišljanja vlastitom glavom. Naravno da ćemo opet doći i poslušati Onoga koji nas je toliko zadivio. Naravno da ćemo poželjeti naučiti od Njega svetost i neograničenost i da ćemo Ga i nesvjesno oponašati. Nigdje nema takvoga uzora kao što je uzoran taj iznemogli i probodeni jadnik na križu.

To sve ne znači da Krist ne može biti silan i veličanstven na mnoge druge načine. Upravo zato što je na sve moguće načine veličanstven i po svim mjerilima svet i tri puta svet i upravo zbog veličine i slave koja putuje nadaleko, Njegova smrt na spravi za mučenje izaziva kod molitelja poklonstvo. Očigledno je da je smrću raspećem na križu definirao svoju presvetost. Da je dragovoljno pristao na smrt, a nije krenuo ni u kakav rat i nije se naoružavao te nije poginuo časno u nekoj zaslužnoj vojni. Očigledno je da je ostao do kraja dosljedan, vjeran svojim riječima i poukama i to izaziva udivljenje. Spoznaja da je odnio naše grijehe dolazi spontano jer nije niti čudo da je spasio ljudski rod kada je imao toliko bezgranične snage ne upotrijebiti svoju dobro poznatu i dokazanu moć te je dao prilike mnogim budućim naraštajima, koji su znak izobilja Božjega, da Ga slijede i da i svi oni oko Njega budu isto to što je i On, snažni i dobri, a prepušteni trpljenju koje slobodno možemo nazvati nadnaravnim jer navikli smo da trpe slabi i nemoćni, a da se jaki dokazuju uz pomoć oružja, prevara i lažima. I dok silne vojske predstavljaju zaštitu vlastima koje su moćne i jake, a okrutne, to sve dokazuje opet da se radi o slabim i strašljivim kukavičkim vlastima jer da je netko na ovome svijetu zaista jak, ne bi mu bila potrebna zaštita, obrana i vojska nego mu to treba jer ga je strah i to ga obuzima to veći strah, što više se naoružava. To je strah od sebe samoga, strah od svojih slabosti koje progovaraju agresijom kao obranom.

Postoji i strah od golotinje, a Isus je i to ponizno podnašao. Golotinja predstavlja opasnost za najbolnije točke tijela. Tko god ide u borbu, odijeva se posebno, dobro, kvalitetno i nije mu teško otići sa štitom i kopljem, naoružanome do zuba, ako treba i u smrt. No, skinuti sa sebe odjevne predmete i tako strašno ranjiv nitko neće ići opušteno u boj.

Golotinja Isusova umnožava Njegovu nadnaravnu ranjivost. Mogao je izvesti svoju smrt nekako lakšom, ali ljudi su izabrali teško mučenje, probadanje i sramotu, ruglo i cjenkanje oko odjeće i otuđivanje jedine svojine Raspetoga. Kako je čovjeku koji izgubi u ratu svoj posjed i svoju kuću, kada mu netko ugrozi dom i intimnost njegova doma, kako je kad vidite svoj omiljeni automobil kako ga je netko oštetio, boli vas. Kako je djetetu kad mora na spavanje bez svoje omiljene dekice ili plišane životinjice, nedostaje mu strašno. Nije bilo važno što će Isus i tako umrijeti pa Mu haljine ne trebaju nego je strašno omalovažavati nečije osnovno ljudsko dostojanstvo tako definitivnim potezom koji dokazuje da će ga ubiti i zaboraviti jer ono do čega im je stalo, to su sačuvali, sačuvali su haljine bez šavova kao vrijednije od Njega kojega nisu čuvali nikako.

Mogao je barem umrijeti dostojanstveno jer bolna smrt je dostojanstvena smrt. Ne, niti to si nije priuštio kako bi prošao zaista sve mogućnosti u solidarnosti s ljudima. Mogao je nekim nesvjesnim, refleksnim pokretom zaustaviti krv ili skrenuti koplje koje Ga je probolo. No, Njegovi refleksi bili su samo davanje i predavanje. Ako trebaš, evo ti moje tijelo, evo ti moja krv. Što god učinio čovjek da umanji Isusa, pokazuje se opakim. Možete umanjiti nekog teškog ratnog zločinca kojemu će zadnje riječi biti neka psovka. Isusa se ne može umanjiti jer je najmanji u kraljevstvu nebeskom, kralj nepobjedivi. 24.04.2014. 01:03