Kada prilaziš, Isuse, kada Te u prelomljenoj Hostiji
začujem kao iznenadnu nabujalu rijeku,
iz dna duše prelamam dah u bronhijima najprostiji,
a tada, još jedamput...i padam Ti na slamu, meku
kao tanak, tihi, dječji radosni i neujednačeni pjev;
i već Te primam, bez daha da se ne udavim,
a Tijelo mi Tvoje prodire u dušnik kao ogrijev
kojega naglo, rasplamsano srce moje slavi
i slavi ...i smijati bi se kada bi se moralo smijati,
ali veća je blagost Tvoja do suza kojima me prihvaćaš,
iznutra, u meni već, tada, čim počinje klijati
općinstva svetoga bujna duhovnost; i tako mi uzvraćaš,
slaveći me. U izobilju samoga i čistoga Tebe, znam,
smijem Te slušati. Po cijele dane. Smijem Ti na podnožje
Gore male sjesti, onako podalje, gdje haljine Ti je plam
i Tebi do nogu, i haljina Tvojih, uživati ljubavi Božje.
Samo Ti i ja znamo, Proroče moj, upoznajemo se tada
malo bolje, za jedan ogroman korak bliže smo,
za jedan mali pedalj pružene dječje ruke veća je nada.
Samo mi dvoje, Izrael i s njime Ti, niže smo
do jasala pognuti. Promatramo slavu u naručju anđela
koja ih nosi s nebesa, tamo negdje iz oblaka
u koje prodire visoko drvo Križa. Opet si bez odijela
i čujem Te jer mi slutnju izgoniš iz mraka
na svjetlo Betlehema, jarko i tako toplo, ugrijano jako
da se moram, drhteći, odkloniti na trenutak,
samo da prozborim “Miserere”. Ostani još malo tako
nada mnom i pripovijedaj, uz vatreni vrutak.
21.09.2013. 22:05
Nema komentara:
Objavi komentar