Ne znam da li smijem otkrivati
slatku tajnu iznad moga crijepa.
Onaj hrabri vrabac voli tu sakrivati
mlade ptiće slavna pjeva lijepa.
Možda mu se svidio ovaj spoj
između moga prozora urbanosti
i njegov vjeran jutarnji poj
u savršenoj prirodnosti.
Ponekad ih čujem, ali rijetko.
Po tom zvuku znam da glad je
i još neko znanje resko,
makar zbor taj mlad je.
Ne znam s njima u dosluhu biti,
ali ipak im ne odolijevam
jer slabošću me uspijevaju otkriti
koju preko krova prolijevam.
Sada znam da ljutio se vrabac taj
što me nema jutrima na zapadu.
Sasvim sigurno da za mene je raj
kad ga zateknem u strašnom napadu,
ali i tada kad nježno cvrkuću mu ptići.
Oni pričaju mi da je sve u redu.
Ja još uvijek njima ne znam prići,
nisam otkrila u kojemu su slijedu.
Samo meni vrabac ponekad galami,
nikad nije dobio od mene niti mrve.
Ne diram ga nego on mene primami
kad mi daje jutrom znake prve.
Najljepše je kad uvečer dođe;
tada znam da me pozdravlja.
Uvijek mi kroz pjesme prođe
kao prvi vjesnik moga zdravlja.
Tu je siguran od predatora,
mačaka i raznih letjelica.
Ovdje nema nikakvoga zatora,
tu se skriva ova moja ptica.
08.06.2014. 21:26
Nema komentara:
Objavi komentar