U sivilu promatram rumenilo noćne zavjese
i vjerujem da je to svjetlo neko umjetno.
Sjećam se da vrabaca nije bilo da ovjese
svoju priču na vrtovlje moje cvjetno.
To se kugla zemlje združuje s povjetarcem
koji pleše naokolo pa do mene zađe,
pod krovom me dodiruje lakim žmarcem.
Evo tinjajuća daha moga krađe.
Ne usuđujem se vjerovati velikim izražajima,
a male riječi uopće ne prepoznajem.
Sjećanje se moje krasi šutljivim izričajima,
za prvim kišnim kapima zaostajem.
Ne zatvaram prozor, kapljice pršte,
muklo ištem i već kiša prestaje.
Kolike se sada zagubljene duše mršte;
ni ja ne vjerujem da nevera nestaje.
Pitam se da li može nebo dugo mučati
kao što to znaju one mrke duše.
Znam da može i pitoma rijeka hučati,
znam da slapovi se u njoj ruše.
Ponekad se čovjeku prelije čaša
kao da mu duša se utaplja
pa prolijeva suze posred kraša
ili padne riječ po koja kao kaplja.
Ona sparina koja predhodi pljusku
najgori je trenutak strepnje,
kao kada čovjek prenapinje pušku
pa je oličenje čiste prijetnje.
Može li se tada duša nekako razbiti
kao što se razbijaju oblaci?
Može li se jedna jača riječ rabiti
pa da šutnja duše ne potlači?
Najbolji su izražaji blago sunce i lahor
kao kad ti netko doda šalicu čaja.
Male riječi tada potrebne su, to je lako
kao neki obred ljubavnoga običaja.
23.05.2014. 22:37
Nema komentara:
Objavi komentar