Prokletstvo jedno sve češće promiče
kroz moje misli i kroz bronhije,
tamo gdje se titraj duševan odmiče
od katrana i svakojake stihije,
a to meni duh bi bio veličajan
da to nije sama neka puka zloća
i duh strašan, gorak, izričajan,
posebice kad mi tijelo onemoća
pa uz hroptaj zvonki još malaksa
kao da mi disati baš nije zgodno.
Tada dah izlazi pa mi disanje olakša
sasvim neprimjetno, blagorodno
i prolazi krajnjim leđnim putevima;
moje srce tada drugamo se uzdiže,
predaja mi dolazi pod skutevima
kojima se primičem do kraja bliže
pa pomislim neka bude ako mora
mene snaći tjelesna grozota
jer mi sveti vapaj dođe odozgora
kao da me osobita priziva Golgota.
To je vapaj moga Veličanstva
koje samo sebi trovanje pripisuje
protiv zloga onog proročanstva.
Meni životnosti propisuje
i nevjericom slaba prsa moja hrani
koja nalazi se naglim ozdravljenjem
istog trena kao da mi nisu moji dani
odbrojani nego žive prosvijetljenjem.
04.06.2014. 20:25
Nema komentara:
Objavi komentar