PODLATICE LJILJA

Pojit bih se opet slatkim nektarima

koji nisu samo sirupi od bilja

nego mukotrpno proizlaze nestalima

iz plodova punih latica od ljilja,

željna kretati se malim skokovima

prema ogromnome cvijetu bez mirisa

kako ne bih se udavila u sokovima

što lepršaju između cvjetnih obrisa

od kojih me hvata laka vrtoglavica

već pri samom pokušaju udisanja

ranih ljetnih kapi kišnih podlatica

nakon jutarnjega njina uzdizanja

u nepregledne i nevidljive nosnice

kojih ja sam tek donekle svjesna,

ali pameti su postojeće ukosnice

kao dojenačka mliječa prijesna

i tako poznat mi je vrtni ugođaj

da se gubim  već od same uspomene

od koje se budim na još jedan porođaj

vječno prisutne pčelaste ekumene

pa niti ne znam od čega sam načinjena

jer ne vidim nigdje praha i pepela,

ne vjerujem da je zora njima začinjena

jer kako bih ja onda tuda letjela

dok me rijetke kišne kaplje teže pogubiti

da bi pripovijedalo se poganima

da su pčele i ljudi jednom znali izdubiti

zajedničko korijenje tim podlatima.

Evo, već sam pridržala sebi ploda,

već sam dohvatila duhovno naručje

u kojemu prebrojavam novih goda

i gdje napaja me silna ljilja stručje,

a samo sam dah svježine nazirala,

skromnu želju imala i mliječ.

Ah, i ptica je zasvirala

kao da je uzela mi riječ.

13.05.2014.  07:11