Paketić nemoći

Uvijek bolje znam što ću reći i kako

kad mi je neka vremenska stiska ili frka.

Sve se u mom vrtu odvija vrlo polako,

ali dogodi se nepogoda pa nastane strka.

Tri su već sunčana dana na izmicanju,

opet prijeti neka ograničena ciklona.

U ovoj kotlini zemlja služi naricanju

što ga nebo šalje iz svojih balona.

Rijeka prijeti rijekom uginula blaga,

traži se za ljude stan i pitka voda.

Narod putuje od nemila do nedraga,

narod nosi, zasipanom rijekom hoda.

Dan je prepun sparine, dan žalosti

za sve ono što u kotlini slijedi

jer dok se katastrofa ne premosti,

jedan život opet jako malo vrijedi.

Sprema se prijetnja, izjave su razne,

ali nitko ne očekuje ništa naročito;

nastoji se sačuvati živote prazne

dok velike riječi padaju valovito.

Kad bi pala samo jedna moja riječ

na mokre latove i hlapove u nebu,

ona bi se utopila kao blatna gniječ,

ali ipak imam snažnu potrebu

izrecitirati bilo kakav stih od roda,

molitvu uzvisiti  plemenitošću

koja očajnički traži neka ploda,

koja obiluje u meni bremenitošću;

tada bih donijela u prihvatni centar

jednu vrećicu svoje solidarnosti,

paketić moj da bude tamo inventar

dok mi srce diše u sparnosti.

Ipak najviše samo od nemoći donosim

koju odavde nikamo poslati ne smijem.

Zato Tebe, Bože, uporno ja prosim

da svima veliš ono što ja ne umijem.

21.05.2014. 05:18