Kuća

Ne vjerujem da je ova lokva tako bezazlena,

ali ne da mi se moje kuće ostaviti.

Moja duša vezana je za silose žita nesazrela,

kako ja ću vrata svoja zabraviti

kad ne mogu kuću nositi na leđima u zbjeg

o kojem ljudi strani meni zbore?

Neki govore da će otići uz brijeg,

ali mene veze ove teže more.

Ovdje sam se rodila i moja nejačad,

ovdje smo se hranili u znoju lica umornoga;

čak smo i uživali, bili sretni ponekad,

naučili svi smo ovdje moliti našega Boga

  

i stvarali predivne zidove, krevete i ormare.

Dvorište mi čuvalo je poplavljeno

kokoške i svinje; odmaralo nas od omare,

a sada je tu bježanje objavljeno.

Ne da mi se, ne mogu se ni pokrenuti

kao da me lanac, kugla drži uz ove dveri.

Lijena mi je duša na sebe odjenuti

novu borbu u tom svijetu punom zvijeri.

Sigurno će biti veća spasa

ako ostanem uz svoju imovinu.

Duša mi se postojano glasa

neka ne sile me u tu strašnu lovinu.

“Nikamo ja ne idem!”, vičem rezignirano,

obična lokva neće odvući mi pažnju.

“Ovdje ja ću mrijeti.” idem programirano

popraviti pokućstvo, kapiju stražnju,

ali prvo ću se malo odmoriti

na mojem bračnom krevetu

pa ću molitvu prozboriti,

zaspati uz svoju sliku svetu.

Sjedim među vlažnim ponjavama,

prste ne osjećam u hladnoći.

Kuća plače, cvili zvonjavama,

ja joj ne mogu nikako pomoći.

19.05.2014.  06:44