Krštenje je smrt

Tko se je krstio u rimokatoličkoj vjeroispovijesti, poginuo je, dao se je ubiti ili su ga drugi dokrajčili. Mnogi govore da kršćani nisu dosljedni ili da je ovaj svijet preopasan za njih. Opasno je krstiti se, primati sakramente bez obaviještavanja o njima ili sa slabom vjerom, opasno je i blagovati Tijelo Kristovo na svoju osudu.

Bez brzopletog zaključivanja, onaj tko želi postati katolik ili nije siguran koliko je vjernik, krsti se zato jer vjeruje u onoga Čovjeka Isusa kojega su razapeli prije nove ere i koji je izdahnuo na križu te ostavio sljedbenike iza sebe koje je za života podučavao svojoj jedinstvenoj životnoj filozofiji. Dovoljno je za početak povjerovati da je bio smrtnik. Puno je razmatrati Njegove riječi, Evanđelja. Zato je dobro krstiti čovjeka čim se rodi jer čovjeku je potrebno rasti u vjerskom znanju. Mnogi ne slušaju pomno nauk vjerski dugo godina, a mnogi tek u zrelim godinama spoznaju svoju vjeru pa im je potrebno još puno godina života da bi se u svojoj vjeroispovijesti snašli.

Preuranjeno je samo povjerovati u uskrsnuće, a ne vjerovati u smrt Sina Božijega.

Nakon što se je vjernik krstio, on postaje svjestan da se priklanja Kristu, odnosno da umire s Njim, a to zapravo znači da pristaje na Njegov stil života koji nužno završava pogibijom. No, kako ne bi svi morali, prateći Isusa, prolaziti kalvarijske muke, On je to obavio za svakoga čovjeka i za sve ljude. Stoga povjerenje i vjera u Njega stvara bolji život, a ne ponavljanje patnje Kristove. Vjera kršćana ne počinje samo s uskrsnućem Njegovim nego Njegovom smrću se začinje preobražaj vjernika i prvo obraćenje nakon kojega slijedi cjeloživotna Božja pedagogija.

Nakon umiranja činom krštenja, čovjek se podlaže volji Boga, a to znači sve najljepše i najbolje, to znači početak rasta u vjeri i odrastanja. Praktičnije je početi rasti odmah nego pod stare dane, ali godine krštenja nisu toliko bitne koliko je važno za pojedinca prihvatiti činjenicu da je umro kada se je krstio. Pred njim stoji čitav život jer krštenjem se brišu i peru sve greške, grijesi, ali i sve vremenite, svjetovne i vjerske posljedice pogrešnih postupaka u prošlosti. Budući da se to ne može dogoditi odjedamput, vjernik koji se je krstio, puno griješi, ali i ima priliku prati se od grijeha pa stoga napreduje slobodno i brzo.

Vjera u uskrsloga Gospodina raste u takvome vjerniku koji postepeno postaje jedno s Kristom pa po tome i spoznaje da je Bog živ i da je to isti Onaj koji je razapet i koji je ostavio jedinstveni životni nauk svima koji Mu se priklanjaju. 07.05.2014. 11:13