Kerubin

Sada upravo i neću prozboriti

bilo što suvislo i konkretno.

Nadahnuto misao će romoriti,

plaho ću obići vrtlje cvjetno

jer će izići mi iz dubina

tanana mi čežnja žarka

da podsjetim kerubina

da je moja stigla barka

među visoke tjesnace

koji moju dušu deru,

gdje se valovi zabace

povrh stihlja što ga beru

neznatne mi duha strune.

Ja još ne znam kako

riješiti se teške krune,

ali upravljam polako.

Moram znati kad pretjerujem,

kada prolijeće mi gore orao,

kada na sebe ne djelujem

samo stoga što bi morao

pasti bolji stih mi ili rima.

Odbjegla sam od obale,

a tu, na brzaku, anđela ima

koji mene hladnu pale

i nemam drugoga izlaza

nego čeznuti za kapljicama

od čijih se slanih odraza

usne moje čine patnicama.

Zapalio se oganj mali,

naokolo bludim nekažnjeno,

niti ne znam što mi fali,

da li nadahnuće okašnjeno

ili barka nova od papira.

Smijem li ili možda moram?

Hrabro idem iz okvira

da si  vječnost još uzoram.

06.06.2014. 21:14