Opet sanjam, sanjam daleke veze,
krajeve bez povratka,
mjesta gdje se lome breze
i gdje pijem, daha kratka.
Miomirisi su tamo slađi od tamjana,
tamo ja iz svijeta putujem
prema strašnom, nepoznatom, pijana,
samo zato da se otrujem
od onoga što me čeka iza smrti.
Tamo opasno je,
možeš se u živom blatu obrti,
a privlačno, slasno je.
Sanjala sam da odlazim, a ne umirem.
Bilo je to nelagodno, neznano stanje.
Sjećalo me da ovamo iz praha uvirem,
da me čeka tjeskobe pranje
i da sasvim sama ostajem
negdje gdje sam zapela u letu.
Sav taj prostor sada dajem
za jednu običnu riječ u stihopletu
ili bilo što drugo i konkretno,
za življenje života najobičnijega,
za bježanje od samoće nespretno
ili od bilo čega tomu sličnijega.
Ipak, sve bih dala samo da mognem
opet putovati istim onim krajevima,
obećanje veliko da smognem
da ću boriti se zmajevima
i preživjeti.
Možda mrtva ostati
i posivjeti,
a pred tebe stati.
Bila sam u zemlji zvjerskoj;
sanjala sam da sam sasvim sama
u ljepoti i blizini nebeskoj,
negdje gdje mi bez tebe je uvijek tama.
03.05.2014. 17:17
Nema komentara:
Objavi komentar