Noćni krik šušti kao spora kiša na mom oknu,
svijeća vrišti, sve me k tebi zove.
Odanosti kraja nema jer mi duša k tebi skoknu,
tamo vidim uredno posložene pokrove.
Sanjam širom otvorenih očiju i umišljam si uskrsnuće
svega onoga što si meni ostavio i sve moje drhtavice.
Nema neispunjene čežnje, stižu k meni usne vruće
koje moga Boga mole, one znane usne ozdravice.
Ova slutnja već odavno nije neko blebetanje,
znam da voliš, znam da moliš, ne zaboravljaš.
Čak i tada kada čujem mrtvih krila klepetanje,
znam da nikako me ne zapostavljaš.
Ispod okna plamen seže u visine,
sastaje se s kapima kiše
pa kroz staklo meni pomisao sine
da ti moram pričati još tiše
jer se kiša više uopće ni ne čuje.
To na mene pada tvojih misli sjeme.
Samo tihi plamen svijeće odjekuje,
na meni se je zaustavilo vrijeme.
20.04.2014. 23:08
Nema komentara:
Objavi komentar