Nježnim stiskom pelene na licu
pomažem si utjehe pripraviti;
opet prenijela sam obraćenja palicu,
prošlost ne mogu sad popraviti.
Nova rađam se, bez riječi pred Istinom
iz koje sam pobjegla u svoje praznovjerje.
Punim od duhana onom piljevinom
papiriće koji predstavljaju pronevjerje.
Ista Istina je mene već odkupila,
samo moram odgovoriti,
a čini mi se kao da sam sad otupila
jer ja ne znam vjerna biti.
Moja najdraža darovitost
više ne valja i nema smisla
jer sam odpočela veću skrovitost;
predaja mi postala je suvisla.
Odlazim iz života prijašnjega,
sa sobom nosim svoje zavjete.
Dobit ću dara, puno izdašnijega,
od kojega sam preuzela savjete.
Ne smijem se gubiti u simbolima,
pokušavam se izraziti; odlažem pelenu,
ne znam što mi znači u bolima,
i ogrćem na sebe vjeru, ispletenu
bez obzira na pjesničke sklonosti.
Pomalo i mučim se,
osjećam se pogubljenom tromosti,
to od mene grešnost luči se.
Ostavljam otvoreno okno na krovu,
znam da će zasjati Duha plamen
kad dovršim obrednu strofu ovu
i, prije nego kažem “amen”,
odplovit ću put beskrajna saznanja.
Simboli će se sami posložiti.
Molitve nikada nisu putovanja,
one jedine mogu grijeh odložiti.
13.05.2014. 21:33
Nema komentara:
Objavi komentar