Sva u modroj polutami zore,
putujem polako prema gradu.
Neke tjeskobne me slutnje more
kao da ću umiješati se u paradu.
Neće biti važni transparenti,
niti palme lišće, niti masline.
Samo će me utući momenti
kada mirisat će moje izrasline
po velikoj Tvojoj kobnoj slavi.
Hosana Tebi, udovi mi trnu,
jedinka sam blijeda u poplavi
i kao princeza na muke zrnu.
Strašan predosjećaj na magaretu,
izvjesnost u Tvojem stavu,
a ja slavim Tvoju skromnost svetu
i ne činim dužnost pravu
nego sakrivam se u divljoj gomili
koja će se povesti za huškačima.
I kad mi muka Tvoja omili,
proplakat ću među jačima.
Iščekujem govornike na tribinama,
znam da će one grozne riječi pasti.
Umjesto blagoslova s maslinama
protezat će se samo muklo “Raspni!”.
Moja duša nema opravdanja,
kukavičluk bijedan sad se očituje
kao krune strašna špranja.
Sebi ne vjerujem, sebe ispitujem.
Spasi sebe, molim, ne podaj se muci;
sjeti me se, nemoćna sam bila.
Još Te uvijek slavim s cvijećem u ruci,
tajna mi se Tvoja nije razotkrila.
Zaspala u modroj polutami zore,
čvrsto hodim, iznad mene onaj Hrast.
Čujem Tvoje riječi kako mene kore:
“Bdijte da ne padnete u napast”.
12.04.2014. 05:57
Nema komentara:
Objavi komentar