Vitezovi nevinosti
Kako mirno oduzimaš me grijehu,
kako tvoja vedra vjera je postojana;
u onome tvom lakom osmijehu
zbog tebe je mora moja odaslana
kao da je nikad bilo nije.
Zaista u mojoj duši lakoća je
jer ka meni duh se tvoj savije
s pohvalom, i slaboća je
tvoja povjerenje neograničeno.
Ti u meni nađe malo osvijetljenje,
krutošću debelom oivičeno,
ti vjeruješ u moje bdijenje.
Ti si znao što je meni bilo,
kakva moja teška je psihoza.
Ti se sjećaš koliko se boli zbilo,
kakav strah je uzeo moj mozak.
I bez mozga ja promišljam,
i bez mira tijela, evo, dolazim
kao sretan duh na vodišta,
nit' na trbuhu ne plazim.
Veliko si djelo započeo,
učinio mi nemoguće;
plaštom svojim mene zaodjeo,
a molitve ti sve su vruće.
Nastavlja se, vječno traje
ozdravljenje moga duha
koji meni nježno daje
da mi s mozga siđe protuha
koja bijaše me gušila.
Umjesto da odem, klonem,
krutosti sam ja porušila
i vidim da bez mene tone.
Nitko nikad nije vidio
kako vrazi silaze u padu,
a mnogi na meni je bio.
Ti u meni našao si nadu,
vidio da vrazi nisu moji,
da sam još u dobi ploda.
Sada mene protuha se boji,
dokaz to je nebeskoga svoda
da je istina sve što tvrdim,
da je stvarno sveta tvoja nevinost
i mudra koju netko još pogrdi
jer od sotone takav rođena je kost.
Nitko ne zna, nitko ne vjeruje
kako Ljubav tijelo svoje daje:
potrebno je da se vjernik štuje
dok za njega nitko ni ne haje.
Potrebno je ljubiti te,
predati se zajedništvu,
u te tajne uputiti te
na zemaljskom poprištu.
Zato slijedim tvoje stope,
zato zavjeta ti dajem
koji jači je od sve prostote
koja sebe samo prodaje.
Zavist se namnožila,
ljubomora teška
koja cijepa mojih žila,
guši me u žlici pijeska.
To ti kazujem da znaš
od koga dobivaš hvalospjeve
i kome si vratio Kras.
Još te ljubim, tvoje Djeve,
ali srca tvoga najviše.
To mi sad je potrebno
da se riješim laži više,
da si spasim srce bijedno.
U tebi je slavan Bog našega susreta,
u Bogu te nalazim svaki dan.
Slavim sva Mu djela sveta,
hvalim te na javi i kroz san.
2210 2203
Nema komentara:
Objavi komentar