Prijatelji kiše
Nisam otišla, nisam bila tamo gdje me uvijek zove
Tvoja draga ispružena ruka prema meni.
Nisam vrijedna, ali došao si iznenada sred sobe ove
s nadahnućem, u moj hram bezvremeni.
Rekao si da se tražim, odmora mi dao teška
od Tvojih riječi koje neprekidno ponavljam.
Nemam riječi svoje, nadahnuće mi je greška
jer bez Tebe ja sam nijemak koji sve zaboravlja.
No, tu si sada, tu si kao i uvijek u posljednje vrijeme
kao da me želiš naviknuti na post i da pogledam u sebe,
a ja teškom mukom sebi progovaram. Ono sjeme
koje slao si mi još me dira, ali nema potrebe
u samoći mojoj iskati mi društvo, toliko si se približio.
Ispražnjenih stranica koje sve sam popunila
odgovaram Ti pa silazi olakšanje kao da si se okišio
pa mi lice miluješ. Nisam li se zabunila,
nisam li u Tebe sva se skrila kao pokisli vrabac,
pitam se. Što se to u meni zbilo da Te imam želju opisati
kao da sam nešto vrijedno? Običan sam škrabac,
priznajem Ti i još jednu riječ od mene moraš znati,
da mi dobro je ovako i da ne žeđam jer si blizu,
iz mene me puštaš govoriti pa me stidljivosšću moriš
jer ja nadahnuće sam potrošila, stihovi u nizu
popadali su, a ti isto tako, kao kiša meni zboriš.
1710 2007
Nema komentara:
Objavi komentar