Nisam otišla odavde, učim što je hram,
što je tijelo moje u kojemu stanuješ.
Povjetarcu oko mene tijelo odmotavam
jer mi sve što mene čini stanjuješ
i nikako da na sebi pronađem onu kotu
kojom tebe tako dobro prepoznajem.
Ipak, neprekidno pronalazim pravu notu
kojom sasvim izvan sebe ostajem.
Ti si taj koji mi je mene darovao,
vjerojatno samo zbog naših razgovora.
Um je dugo ovdje carevao,
prepun vijenaca od lovora,
ali sad mi vrijedi samo kao sluga.
Još mi uvijek često čini smetnje
jer on pamti kad se stvara duga,
a ne vidi svoje vlastite prijetnje
po kojima nema nikakvoga razuma u tome
da se pokuša na odsjaj stići neba mokroga
i ne dozvoljava da se svjetla lome
skroz do njega samoga koji dar je Boga,
isto kao i sve drugo što promatra.
Osluškujem te slutnjama,
već odavno gori ova hramska vatra
u mojim pomutnjama,
čelo kao da je spustilo lovorike
skroz do mjesta gdje postoji sluh
dok iz prsa čujem daha krike.
Nema točna mjesta za moj duh
jer u njemu ja sam samo sitan prah.
Ptice sad su propjevale, ovaj čas,
nadilaze pjevom moj pretežak dah.
Jato lastavica leti ispod nas.
12.07.2014. 10:37
