Kvaliteta u zraku, kratka priča

NIKOME NIJE BILO NA KRAJ PAMETI DA SE TRGNE I ČESTITA NEKOME, BILO KOME, AKO NE I CIJELOJ AUDIJENCIJI NOVU GODINU.

ONA SE PROBUDILA I UGLEDA NA STROJU DA JE VEĆ DVA SATA PO PONOĆI. LIJEPO, POMISLI, PRIJE NEKOLIKO SATI SE PUCALO NA SAV GLAS, A SADA JE PROPUSTLA VATROMET, AKO GA JE UOPĆE BILO. MORA DA JE TVRDO SPAVALA. OČIGLEDNO, NIJE SE SLAVILO. NIJE SE ČULA BUKA, A RADIO JE SVIRAO NEKU DOSADNU DEŽURNU KLASIKU.

SJETI SE SNIJEGA. DA, SIGURNO SU LJUDI IZIŠLI NAZDRAVLJATI NA SNIJEG, GRUDATI SE I RADITI SNJEGOVIĆE.

ODJEDNOM PRIMIJETI DA NA TELEVIZIJI NEMA PROGRAMA, NITI JEDNOGA, A TO JE BILO ZAISTA ČUDNO. I ZA STARU, I ZA NOVU GODINU. PRVO OPSUJE, PITAJUĆI SE KAKAV JE TO PUK TAMO I PO SVUDA GDJE ONA ŽIVI, NIKADA NIŠTA OD OVOG SELA.

SJETI SE DA JE BILA STRAŠNO PREHLAĐENA, A SADA JOJ VIŠE NIJE BILO NIŠTA. NO, CIGARETA JE NIJE UOPĆE PRIVLAČILA. PRONAĐE U ŠALICI KAVE I SRKNE MALO. NEHOTICE BACI POGLED NA ČESTITKE U KOJIMA SE GOVORILO KAKO JE LJEPŠE VOLJETI NEGO  BITI SRETAN.

I ŠTO DA SADA RADI OVA DVA SLOBODNA I OPUŠTENA DANA? DUĆANI I TRGOVAČKI CENTRI NE POSLUJU, NITKO NE RADI, A MORA PRVO OTIĆI U BANKU PO NOVU KARTICU I ONDA U DRUGU BANKU PO NOVI PIN. NITI ZA MOBITEL VIŠE NEMA, UMRIJET ĆE JOJ BROJ. NIJE IMALA DOVOLJNO SREDSTAVA ZA SVE TO.

NEŠTO JU JE KOPKALO U ČITAVOJ TOJ ATMOSFERI, KAO DA JE PROSTORNO PREŠLA U NEKU DRGU DIMENZIJU. TO JE BILO ZBOG SAMOĆE, BILA JE PREBOLESNA I UMORNA ZA DRUŠTVO. DA NIJE TAKO FINO POPUNJENA, REKLA BI PO SVOME UMORU DA JE NJOJ OTIĆI PREKO RIJEKE, VRLO BRZO. NEKAKO NIJE MOGLA POVEZIVATI NEPOSREDNE DOŽIVLJAJE, ALI PRIPIŠE TO UPALI SINUSA. SJETI SE KAKO JE LUĐAĆKI KAŠLJALA SINOĆ. ILI JE TO BILO JAKO DAVNO.

KONAČNO SHVATI DA SE NALAZI U NEKOM DRUGOM VREMENU. PA, TO JE NORMALNO, DOŠLA JE SASVIM NOVA GODINA. LJUDI BI SE SVI TAKO OSJEĆALI KAD SE NE BI OPIJALI I INTENZIVNO PLESALI, PRIMIJETILI BI VISINU, DUŽIU I TEŽINU JEDNE NOVE GODINE. ZNALI BI HOĆE LI BITI USPJEŠNA. ONA ZAKLJUČI DA ĆE JOJ NOVA GODINA BITI UGODNO TEŠKA. OSJEĆALA JE SIGURNOST, OSJEĆALA JE TU KVALITETU U ZRAKU. MOŽDA ČAK JOŠ I POŽIVI, POMISLI SRETNA ŠTO JE OTKRILA DA NIJE VEĆ OTIŠLA, A DA SE NIJE NITI POZDRAVILA. SJETI SE PLANOVA, ISPLATILO BI SE, ONA BI POŽIVJELA DA DOVRŠI JEDAN VRIJEDAN POSAO OKO NASLJEDSTVA. NO, MOŽE SE SAMO NADATI DA ĆE NEŠTO JOŠ STIĆI.

NIJE JOJ SE JOŠ ODLAZILO. VEZALA SE ZA TAJ PRVI DAN NOVE GODINE, TREBALA JE DOBITI POVIŠICU I BILA JE ZNATIŽELJNA. OSIM TOGA, NIJE SE POZDRAVILA NI S KIM MAKAR SU PRIMIJETILI KAKO JE NAGLO OSTARJELA I IZGLEDALA BOLESNO.

PROŠLO JE JOŠ DVA SATA. POČNE SE PRIPREMATI. NIKAKO NIJE MOGLA PRONAĆI POGREBNU KNJIŽICU PO KOJOJ SE VIDI DA JE BESPLATNO MOGU UKLONITI. SHVATI DA NEMA NIŠTA ZA OBUĆI, NIŠTA OD ONOGA ŠTO BI ŽELJELA NOSITI NA SEBI JER SE NAJUGODNIJE OSJEĆALA U TRENIRKI. ISPOVIJED JE BILA GOTOVA VEĆ JUČER, SVE JE BILO IZVRŠENO ŠTO SE MORALO IZVRŠITI.

TADA NAGLO NA TELEVIZIJI ZABLIJEŠTI UOZORENJE DA NITKO NE IZLAZI IZ SVOJIH PROSTORIJA JER JE DOŠLO DO POBUNE UMIROVLJENIKA. AHA, NITKO NIJE HTIO OTIĆI, SVI SU ŽELJELI OSTATI SMETATI, STARI I BOLESNI I TAKO NEPOŽELJNI.

ONA ODLUČI IZIĆI I NESTATI PREMA IZLAZU IZ GRADA. ZNALA JE MJESTO GDJE ŽIVE SVAKOJAKI LJUDI I OBITELJI U ZAJEDNIŠTVU. MORALA SE JE ONAKO LIJEPO UREDITI KAKO BI ZAVARALA STRAŽU I IZGLEDALA JE KAO DA SE VRAĆA KUĆI S DOČEKA.

USPJEŠNO JE PROŠLA DEŽURNE STRAŽARE, NE PITAJUĆI ŠTO SE DOGAĐA I NESTALA, ZAISTA NESTALA U PREDGRAĐU S ONIM ISTIM OSJEĆAJEM DA ĆE NOVA GODINA BITI UGODNO TEŠKA.

Tama duše 3

Kako je bilo moje srce željno znanja i priznanja i trebalo je pomoć, a ona nije stizala ni od kuda. Živim u svijetu obijeljenih lutaka, zaključila sam, mnogi su me vrijeđali, ali ja bijah preponosna, a sotona je bio uvjeren da sam mu najsigurnije sredstvo za opačine. No, nije mogao proburaziti moje srce grijesima jer nisam niti imala preduvjete da postanem kršćanin, uvjerena da mi Bog nije dao da se krstim od malena kao sav ostali svijet. U najtežim halucinacijama i pogoršanju odlučila sam krstiti se, uvjerena da je za mene došao kraj i željna obavijestiti Gospodina da želim k Njemu. Bog mi je puno govorio, a ja sam samo pospreamala u srce te riječi, raspoloženje rajsko i srce je bilo mirno i puno ljubavi. Naravno, počelo je obraćenje koje sam dobro preživjela, ali trpim posljedice bolesti. Nije važno sada to toliko, ja sam morala odrediti što je u mojem ludilu grijeh i to izbjegavati. To mi je značilo ostati vjernom Kristu u svakoj sitnici. Poslije se dogodio mir i nikakva smrt nije nastupila, a ja sam slavila Gospodina u vijeke.

Entuzijazam koji vlada na misnom slavlju me uvijek baci u stanje vjerske sreće, no moždane vijuge normalno rade, nisu omamljene. Najčešće izgovaram misu zajedno sa svećenikom kako ne bi moje misli pobjegle, kako bi Krist temeljitije ušao u moju dušu. I sada želim Ga isprovocirati da mi dadne što moram reći.

Živim na visoravni među velikim kamenim blokovima. Put je do gore bio trnovit i ja ne želim istraživati dalje jer želim na toj visoravni pronaći svoje razloge. Ptice su mi najdraže pratiteljice. Osjećam se jako nesposobnom, ali kad me nešto smeta, tada o tome nastojim reći i navijestiti novost Isusa Krista. Možda su ovi tekstovi konačno onaj blagi silazak s te planine jer nebo sam vidjela, u nebesa odlazim kad god mogu, ulazim i izlazim kako me je volja.

Možda ti moji kameni blokovi, koji su s vremenom postali veći i viši, zapravo čine hram moje duše i ona dakle nije zatvorena jer između kamenja ja normalno hodim i šećem, uživam u vječnoj ljepoti prirode i pogleda na okolne vrhunce, a pred sobom ne vidim niti jedan veći vrhunac od mojega.

Bijelo-žuta ruža, koja je iznikla kada je sve bilo puno ljulja, sada je još uvijek tu i smjerno cvate ili se pretvara u pupoljak, već prema mojem raspoloženju. Ona nije centar visoravni, ali je postojana. Mene je Bog pozvao kada bijah potpuno sama, bolesna i izgubljena. I ne vjerujem u one priče da se kršćani međusobno ljube jer bi mi oni pomogli i vidjeli koliko mi treba rajske vode. Ne vide od straha, nevjere i grijeha. Često imam dojam da bi me sudili kad naiđem na misno slavlje i tada mi se po srcu motaju grijesi kojima ne vjerujem. Kršćani žive po svojim normama, uštogljeni su, oponašaju ljubav, a znaju je samo tumačiti kao zakon i to s puno zlobe i ljubomore. Nisu sretni, tužni su i ozbiljni. Ne vjeruju Isusu nego obožavaju ljude koji govore o Njemu i imaju svoja pravila života. Sigurni su da je Isus ograničen Crkvom i da Ga nigdje drugdje nema, nema Ga u njihovim srcima. Normalan kršćanin ne može izražavati radost ljudsku nego mora biti discipliniran i umjereno raspoložen jer je valjda pritisnut nevoljama i problemima. Ali na misnom slavlju može se sve, može se zaboraviti svaka suza, može se zaboraviti svijet. Žao mi je što nas je tako malo. To je zato što ne valjamo.

Jednom sam pokušala biti dio zajednice, ali me ljudi tom depresijom koče u sponatnom pristupu i čak im smeta moj osmijeh koji je malo pretjeran, rekli bi.

Možda moj hram mora biti takav, bez nekih vratiju i bez zlata. To kamenje je slava Bogu kao moje uzdignute ruke.

Mislim da u mojoj duši nema nikakvih odaja i prolaza jer je ona bila sva otvorena od kada znam za sebe, otvorena je svijetu i Bog je u njoj. Nikada nije bila zaklonjena u nekoj čvrstoj i sigurnoj opni koju sam čovjek mora produbljivati molitvom kako bi postogao jedinstvo s Kristom. Osjećam se službenicom Gospodnjom koji mi daje pogane, a ne neka mistična iskustva i bliske susrete. Uzgred, u mojoj duši postoje i podsvijest i halucinacije. Podsvijest je zdrava, a halucinacije su mi otkrile zapravo poruku iz podsvijesti koju sam puno vremena kasnije lako protumačila. To jednostavno tumačenje znakova kojih ima izobilje i raznovrsni su dokazuje mi da moja duša nema nikakav siguran kutak u meni, kutak siguran od zločinaca i pogana. No, nikada nisam imala problema sa svjetovnim ljudima, susrećem ih u ljubavi, prepoznajem ih kao Božja stvorenja. Ljepši su od većine kršćana.

Na visoravni sam uvijek sama, ali mi sveti često pripovijedaju. Govore mi dobre savjete, a rijetko ja to slijedim. Ja sam jednostavno nemarna, sretna u svojoj zaljubljenosti i, evo sada, kad pripovijedam o Tereziji Avilskoj, znam da ću tako na najlakši način spoznati njezinu poruku.

Prvo moram nabaviti njezinu knjigu. Ona me ljubi, ja se njoj sviđam i mogla bi mi dati nešto značajno. Terezija je bila sretna raspoloženja i poletna u reformi. Kakvu ja reformu moram poduzeti? Na sebi radim stalno, vidjeti veliku potrebu reforme u naučavanju vjeronauka nije teško, ali ja to mogu izvesti jedino pisanjem jer ne sudjelujem u vjerskim sastancima zbog nemoći, umora i kronične bolesti.

Zagovaraj me, Sveta Terezijo Avilska, pomogni mi dokučiti Božju volju. Budi blagoslovljena od Boga kojega obje želimo više ljubiti.

Znam da mogu nastaviti biti takva kakva jesam, makar mi sigurno broje grijehe jer ne znaju niti to što grijeh jest, a što nije.

Crkva koja traži strogu disciplinu i poslušnost, izgubit će mnoge žedne kojima je zatvorila vrata. Mnogi su svećenici prihvatili stil svjetovni, a ipak su ostali straomodni u svome govoru o odgovornosti vjernika. Mnogi se ne usude izreći svoju sreću kao da bi to bila sablazan. Možda i nisu sretni, možda su tužni i ukočeni.

Što treba pričati ljudima? Treba ih uputiti u crkvena učenja. No, u Crvi se samo ponavlja beživotna teorija. Niti jedan svećenih ne upozori na životnost slavlja, čak mnogi nemaju onaj svečani pristup Oltaru nego samo skroman i poslovan. Nije čovjek manje skroman ako radosno i svečano slavi Boga. Čega se boje? Da će narod postati divlja horda ili da će se ti obijeljeni grobovi sablazniti? Ta sablažnjavaju me čitavo vrijeme.

Nisu vjernici pasivni, nego su svećenici usaljeni.

I dozvoljavaju sebično da ih se moli kao da će poginuti ako ljudi prestanu dolaziti na misna slavlja. Dolaze radi upražnjavanja večernjih izlazaka, radi utjehe, radi ugleda, iz navike. Ne dolaze slaviti Gospodina nego traže za sebe kruha. Imaju želje, plaćaju velik novac. Žele čuti nešto što sami ne mogu otkriti jer ne žive molitveni život. Ne znaju bitne razlike između vjere i svijeta. Štoviše, gledaju to slavlje kao film i predstavu i ne slušaju ništa. Svećenik mora obuzeti pažnju tih lijenih umova. Moraju reći da je ovdje novo nebo i nova zemlja i tumačiti kako se u vječnom životu živi.

Zaspala je Katolička Crkva, moja bijelo-žuta ruža treperi kao napušteni pupoljak ispod ogromnog kamenja mojega otvorena hrama duše. 31.12.2014. 09:05

Tama duše 2

Nije sve grijeh. Puno je nevinosti u prostodušnome poganinu koji poštuje roditeljske zapovijedi, ali se s odlaskom u društvo u takvome stvara ogorčenje, talože se depresivna stanja. Depresivan čovjek je također pred iskušenjima, a onaj koji Boga ne zaziva dolazi do spoznaje kako bi bilo bolje da ga nema. Ne dolazi do spoznaje da nešto mora kod sebe promijeniti, a također mu nije jasno da bi društvu u njegovoj okolini bilo lakše da ga nema, a to u Gospodinu postaje savršena motivacija za normalan život. No, takvi dižu ruku na sebe, a nisu u grijehu nego su ponijeli grijehe okoline na sebi.

Također onaj vjernik koji neprekidno zaziva Boga, doživljava sebe sama kao potpuno bespomoćnoga, u biti mu je dosadno i ne poduzima ništa za svoj rast.

To su dvije krajnosti, ovaj vjernik će lako reći da je samoubojica osuđen na propast jer taj vjernik nije nikada naučio o stanjima duše, ali je zbog toga nedjelovanja na sebi više odgovoran. Štoviše, on je taj koji misli da bi bilo bolje da samoubojice uopće niti nema.

Osim oholosti i licemjerja koji su mi najveća prepreka do lakšega vjerskoga rasta, velika mi je zapreka vlastita nemogućnost napredovanja u teoretskom učenju. Međutim, ono što me u tome najviše koči je vrlina, dar Duha Svetoga, a to je dar razlikovanja duhova. Tko razlikuje duhove, tome nema nikada ponavljanja, nikada ne dolazi do apsolutnih tvrdnji osim vjere u Boga i nikada ne pada u zamku objektivnoga promatranja. Kad ne bi bilo vjere u Boga, bio bi veliki strah i puno malih svakodnevnih bojazni. Kada bih se neprekidno bojala za sebe i svoje, nikada ništa od mene. Tu je važno imati na umu da zanemarujem zapovijed po kojoj čovjek svoj vlastiti život također mora čuvati jer ne smije ubiti. Budući da sam okorjeli korisnik nikotina, nisam se u stanju odreći odmah toga i ne poštujem zapovijed “Ne ubij”. To me potiče da mislim kako nemam vremena niti do kraja dana za život na zemlji i to je opet dobro jer tjera čovjeka na pedanteriju životnu i ažurnost u odnosima i dužnostima, naročito u redovnom i revnom ispovijedanju. Kada se opustim i usredotočim na molitvu samo zbog odvikavanja od nikotina i samo zbog posta, tada nazirem Božju moć i lako se odvikavam, ali nisam ustrajna. Češće mi je sve drugo važnije od toga. Najveća je milost ljudska podučavanje. Iako nemam koga podučavati, postoje neke predrasude ljudske koje su mi zagorčale čitav život i o kojima moram razmatrati.

Tko čuva svoj život, izgubit će ga. Tko čuva sebe od svijeta za koji drži da je sav grešan, taj se ne može nadati raju.

Vrlo je lako vidjeti da stvari nisu uvijek iste u dva različita trenutka, da dva čovjeka ista ne postoje, da ono što čitamo svaki puta čitamo drugačije, da postoji stav poganski, stav vjernički, stav duševnih i depresivnih bolesnika, stav crkvenoga naučitelja i stav agnostika koji vjerujući ne razmatra nego studira znanosti. Poganski stav nam govori kako je svijet Božje sveto djelo, vjernički nam stav daje bogato religiozno iskustvo, depresivan čovjek ima stav žrtve koja sve dobro vidi i koju nitko ne razumije jer nitko mu ne pomaže, crkveni naučitelj ima stav najvećega milosrdnika među ljudima i razmatra Crkvu kao Tijelo Kristovo i stav nekog liječnika ili umjetnika koji se trudom žrtvuje za Boga i ljude.

Smiješan je vjernik koji u molitvi doživljava neku slatkoću i zaključuje da ne mora ništa samostalno učiti iako ima vremena na pretek. Velika je nevolja ne pohađati vjeronauk u zrelim godinama i ne činiti ništa za duhovnu obnovu nego samo više molitvi izmoliti. Naša čitava kultura zasniva se na vjerskim promatranjima koja su zapisana u tisućama knjiga. S druge, pak, strane, samo moliti i čitati, a ne ispovijedati svoje grijehe jer ih ne vidimo, također je nevolja. Ako već možeš pohađati molitve, zašto čekaš da te netko neuk podučava umjesto da sam kreneš na razvijanje svojih duhovnih darova koje bez upornoga iščitavanja u molitvi i učenja ne možeš niti otkriti i prepoznati? Jedna se činjenica mora priznati, oni koji žele učiti, postaju protestanti, a katolici ostaju tako reći neuki što ih ometa u vjerskoj praksi i u napredovanju prema vječnom životu. Nedavno je bila ovdje obnova koja je morala početi pitanjem”Zašto čitati Bibliju”. Eto, dokle su stigli katolici, a ne može se reći da klerici nisu ništa zbog toga odgovorni jer ljudi odlaze u protestante.

Problem je samih pojedinaca što gledaju na Boga kroz prizmu politike i djelovanja Katoličke Crkve te prema riječima i ponašanju Svetoga oca. Neobično mi je poistovjećivati učenog čovjeka s čitavim naukom Crkve. Puno ima toga što jedan svećenik može slobodno iz sebe propovijedati, a da ne poruši pravila. I kako jedan neuk poganin bolje razlikuje čovjeka od njegova obrazovanja nego neki vjernik koji ne želi stupiti uopće u crkvu? U našim okolnostima, svako dijete zna kako je ogromno gradivo od kojega ono samo neće naučiti niti deset posto; zašto ljudi misle da su naučili u životu sve što je bilo potrebno onda kada su pohađali prve razrede pučke škole? I zašto oni koji misle svojom glavom ne vide da im katolička vjeroispovijest daje kvalitetnije i obuhvatnije podatke od bilo koje druge kršćanske vjeroispovijesti, a pri tome su još i učili nekada neki vjeronauk?

 Zašto ljudi misle da su pošteni i da je biti pošten isto što i biti najveći svetac? Nije niti čudo da vjerska iskustva nazivaju misticizmom. I zašto je filozofija raznih religija tako privlačna da svi vjeruju, i katolici i nekatolici? Kako se, zadržimo se na vjernicima, može biti i katolik i budist ili Židov, ili socijalist, ili poklonik reikija i horoskopa, zar ne vide kakav je to ponor i neznanje?

I kako može Crkva zanemariti to stanje? Zašto nema vjeronauka za odrasle, običnog vjerskog nauka bez teških riječi? Činjenica je da smo živjeli pod izolacijom i represijom i to se mora uzeti u obzir kada se naviješta; ta, nećemo valjda naviještati samo dvojici ili trojici? Zašto meni nitko nikada nije rekao radosnu vijest nego samo praznovjerne prijetnje? Nije savršeno biti protestant, savršeno je biti ateist. Tada barem nisam licemjeran. Tako mnogi zaključuju, a, što je najgore, tako mnogi katolici i žive.

Razlikovanje duhova ne znači samo uočiti je li dobro ono što se pokazuje kao dobro nego više dovodi do gomilanja različitih stajališta. Razlikovanje duhova dovodi do zaključka kako ljudi ne znaju što govore i ne govore ono što žive. Razlikovanje duhova jasno razlučuje što je od svijeta i kneza ovoga svijeta, a to je i u Crkvi, a što nije nego je poticajno. Razlikovanje duhova pomaže u otkrivanju tuđih zadnjih namjera.

Zbog svega toga meni je jako teško učiti nešto što nije čista riječ Božja. To me odvodi u konteplativno čitanje Svetoga pisma. Puno su grešnika bolesnici, a ne oni koji nam izgledaju kao veći grešnici.

Svi imaju Crkvu za kamen spoticanja, to doživljavam gotovo svakodnevno.

Lakše mi se umire u kontemplaciji, lakše na misnom slavlju susreta s Gospodinom.

Sigurno se želim posvetiti, ali ne toliko, ne želim da me drže svetom zbog mene same nego zbog moga života kojega mi je Bog dao i zbog onoga čemu me je podučio.

Kada gledam onih sedam nabrojenih stanja ljudske duše, vidim da ne teku tim idealnim redom i ne razvijaju se svi od poganstva u velike svetce, a također već napredni sveti vjernici padaju u stanja poganstva.

Terezija kao da se riješila novih i iznenadnih napasti kad je već jednom njezina duša prišla bliže Gospodinu. U mome je životu Gospodin došao odjednom i dolazi stalno dok se rješavam sve sofisticiranijih grijeha te potpadm i pod one početničke grijehe koji mi očigledno nisu više nikada potrebni. Moja duša pliva u Gospodinu, ali ja ne dajem dobra roda. Morala bih imati neko strogo vodstvo. Istovreemno, strašno sam bolesna i umorna u svojim relativno mladim godinama i ne mogu drugo nego pisati poeziju i naviještati Krista kontemplirajući.

Što može moja slaba duša, toliko oplijenjena napadom bolesti? U tim bolesnim napadajima, Bog je meni bio blizu u duši, a ja sam bila tada prilično ustrajna u tome da nastavim živjeti izvršavajući svakodnevne obaveze. Sada me, eto, kopka kako ljudi takvih iskustava nemaju. Jer kad se jednom duša nađe u Gospodinu i sveta, nije njoj samo slaviti Boga nego poučavati nekoga. Poučavati o moliteljskom životu onoga koji je nakan postati svet. Tako i pišem kontemplacije molitve i cjelokupnoga života molitelja. Sveta Terezija mi mora poslužiti da mi pomogne da se sagledam i da me disciplinira.

Bog moj dolazi, a ja Ga ne primjećujem nego samo pitam “jesi li uz mene, hajdemo napisati nešto nadahnuto na korist i slavu Tvoju. Proslavi se kroz mene.” 30.12.2014. 18:23

 Najviše što mogu izraziti o duši je život moj simbolični u kamenjaru na nekoj visoravni na koju sam se uspentrala zahvaljujući stopama anđela koje sam pratila. To je definitivno stanje moje duše pokraj Boga, stanje osobe koja nema snage krčiti puteve dalje gdje više nema stopa anđela nego su oblaci i nebo. Ne silazim nikada, uvijek se nađem tamo gore. I tamo postoji malo plodne zemlje u koju sam se uvukla kako bih si pomogla vidjeti svijet naopačke, drugačije nego što ga vide inače ljudi. Zemlja ta je bila nebo jer je iz nje pogled u nebesa bio učinkovitiji. Također se ne zamaram obraćenjem ljudi na koje nailazim jer još nisam čula poziv da pojedincima branim Katoliču Crkvu i vjeroispovijest i to zbog toga što su to neke primjedbe do kojih nisu došli ozbiljno nego radi pikanja u mene. Usput sam pokušala artikulirati svoje definicije o smrti i reći to ljudima ako tko želi razumijeti i poslušati, čuti i vjerovati. Iz te visoravni sve rjeđe silazim i ne vraćam se onim teškim putevima koje sam prošla, a znam da po drugoj strani mogu sići puno ugodnije i lakše, a to bi bio moj oproštaj s usamljeničkim kontemplacijama.

Ovi tekstovi su za ljude koji vole slušati o vjerskom životu, ali su teže pokretni kad moraju pokušati nešto nakon što ostanu sami. Ljudi misle, ovaj ima druge uvjete, a ima i darove, a ja ja nemam ništa pa ne mogu ništa sama.

Ja sam na mojoj visoravni često u razgovoru s dragim i rijetkim ljudima kojih u mojemu takozvanome stvarnom životu ponekad uopće nema. To je moja ekipa. U dnu kamenjara cvate ruža bijelo-žuta koja je proizišla iz trave pune ljulja i nadjačala je korov i drač te sad raste i cvate slobodno. Najteže je sebi oprostiti ako sablazniš nekoga od malenih.

Institucije nisu osobe, ali moji su prijatelji prave velike institucije, to jest, samo jedna, a to je općinstvo svetih. No, ja se ipak ne mogu takvom sagledati, ja sam umorni skriboman i kontemplativni, osoba koja želi dokučiti te tekstove Svete Terezije Avilske. To mi je jedna od prvih zadaća za iduću godinu jer ja od svoga pisanja danas uglavnom živim iako ne zarađujem ništa. Ako samo ja od toga imam koristi, to je uzaludno traćenje vremena, a također je i neprepoznavanje Božjega poziva. I to ću otkriti uz Terezijinu pomoć. 30.12.2014. 18:45

 http://hrcak.srce.hr/34613

Kateheza Benedikta XVI u veljači, 2011. godine

Duboka duhovnost i reforma Terezije Avilske

Draga braćo i sestre!
Tijekom kateheza koje sam posvetio crkvenim ocima i velikim teolozima i ženama iz Srednjeg vijeka imao sam priliku zadržati se također na nekim svecima i sveticama koji su, zbog svojeg uzvišenog nauka, proglašeni crkvenim naučiteljima. Danas želim započeti kratki niz kojim ću upotpuniti predstavljanje crkvenih naučitelja. Započet ćemo sa sveticom koja predstavlja jedan od vrhunaca kršćanske duhovnosti svih vremena: riječ je o svetoj Tereziji Avilskoj (od Isusa).
Rodila se u Avili, u Španjolskoj, 1515., kao Teresa de Ahumada. U svojoj autobiografiji ona sama spominje neke pojedinosti iz svojega djetinjstva: rođena je od "kreposnih i bogobojaznih roditelja", u mnogobrojnoj obitelji, s devetoro braće i tri sestre. Još kao djevojčica, s manje od 9 godina, imala je priliku čitati život nekih mučenika koji su u njoj pobudili želju za mučeništvom, tako da je improvizirala kratki bijeg od kuće da umre kao mučenica i uzađe na nebo (usp. Moj život 1, 4); "hoću vidjeti Boga" kaže malena Terezija roditeljima. Nekoliko godina kasnije, Terezija će govoriti o svojim pismima iz djetinjstva i reći da je u njima otkrila istinu, koju sažima u dva temeljna načela: s jedne strane "činjenica da sve što je od ovoga svijeta je prolazno", a s druge da je samo Bog "zauvijek, uvijek i uvijek", tema koja se vraća u vrlo poznatoj pjesmi: "Nestaje nemir, / nestaje tjeskoba / sve ima onaj tko je uz Boga. / Nestaje nemir / nestaje tjeskoba, / tko ima Boga / ni u čem ne oskudijeva. / Samo Bog je dovoljan". Ostavši siroče bez majke s 12 godina, moli Presvetu Djevicu da joj bude majka (usp. Moj život, 1, 7).
Dok ju je u mladosti čitanje profanih knjiga dovelo do rastresenosti svjetovnog života, iskustvo učenice kod augustinki u Svetoj Mariji od milosti u Avili i čitanje duhovnih knjiga, prije svega klasika franjevačke duhovnosti, uči je sabranosti i molitvi. U dobi od 20 godina ulazi u karmelićanski samostan Utjelovljenja, također u Avili. Tri godine kasnije teško je oboljela, tako da je ostala četiri godine u komi, naizgled mrtva (usp. Moj život, 5, 9). I u borbi protiv vlastitih bolesti svetica vidi borbu protiv slabosti i otpora Božjem pozivu: "Željela sam živjeti", piše, "jer sam dobro shvatila da ne živim, već se borim sa smrtnom sjenom i nisam imala nikoga da mi dadne život, niti sam si ga ja sama mogla uzeti, a Onaj koji mi ga je mogao dati imao je pravo što mi ne pritječe u pomoć, jer me je toliko put okretao sebi, a ja bih ga uvijek napustila" (Moj život 8, 2). God. 1543. gubi blizinu svojih članova obitelji: otac umire a sva njezina braća, jedan poslije drugoga, emigriraju u Ameriku. U korizmi 1554., s 39 godina, Terezija dolazi do vrhunca borbe protiv vlastitih slabosti. Slučajan pronalazak kipa "silno izranjenog Krista" duboko je označio njezin život (usp. Moj život 9). Svetica, koja je u tome razdoblju otkrila duboku podudarnost sa svetim Augustinom iz njegovih Ispovijesti, ovako opisuje presudni dan njezina mističnog iskustva: "Dogodilo se… da mi je iznenada obuzeo osjećaj Božje prisutnosti, da ni na koji način nisam mogla posumnjati da je bio u meni i da me on potpuno obuzeo" (usp. Moj život 10, 1).
Usporedo s duhovnim sazrijevanjem, svetica je počela konkretno razvijati ideal reforme Karmelićanskog reda: god. 1562. osnovala je u Avili, uz potporu biskupa toga grada don Alvara de Mendoze, prvi reformirani karmel i malo nakon toga dobila je odobrenje generalnog poglavara Reda Ivana Krstitelja Rossija. U kasnijim godina nastavila je s osnivanjem novih karmela, ukupno njih osamnaest. Od presudne je važnosti susret s Ivanom od Križa, s kojim je 1568. ustanovila u Duruelu, u blizini Avile, prvi samostan bosonogih karmelićana. God. 1580. od Rima je dobila dopuštenje o uzdignuću u samostalnu provinciju za svoje reformirane karmele i to je ishodište Reda bosonogih karmelićana. Terezije je završila svoj zemaljski život upravo dok je bila uključena u taj rad na osnivanju novih karmela. Naime, god. 1582., nakon što je osnovala karmel u Burgosu, na povratku u Avilu umrla je u noći 15. listopada u Albi de Tormesu, ponovivši ponizno dvije rečenice: "Na kraju, umirem kao kći Crkve" i "kucnuo je čas, moj Zaručnice, da se vidimo". Svoj je cio život provela u Španjolskoj, ali često za čitavu Crkvu. Blaženom ju je proglasio papa Pavao V. 1614. a svetom 1622. Grgur XV. Sluga Božji Pavao VI. 1970. godine proglasio je Tereziju naučiteljicom Crkve.
Terezija od Isusa nije imala akademsku naobrazbu, ali se uvijek koristila bogatstvom nauka teologa, pisaca i duhovnih učitelja. Kao pisac, uvijek se držala onoga što je osobno doživjela i vidjela u iskustvu drugih ljudi (usp. Proslov knjizi Put k savršenosti), to jest polazeći od iskustva. Terezija je imala priliku gajiti prijateljske odnose s mnogim svecima, osobito sa svetim Ivanom od Križa. Istodobno, hrani se čitanjem crkvenih otaca, svetog Jeronima, svetog Grgura Velikog, svetog Augustina. Među njezinim najvećim djelima treba spomenuti autobiografiju pod naslovom Knjiga života, koju ona naziva Knjigom Gospodinova milosrđa. Sastavljena je u karmelu u Avili 1865. i prenosi biografski i duhovni put, napisan, kao što kaže sama Terezija, kako bi njezina duša prepoznala "Učitelja duhovnika", svetog Ivana Avilskog. Knjiga ima za cilj iznijeti na vidjelo prisutnost i djelovanje milosrdnog Boga u njezinu životu: zato to djelo često donosi molitveni dijalog s Gospodinom. To štivo čitatelja upravo ostavlja bez daha, jer svetica ne samo da pripovijeda, već pokazuje da ponovno proživljava duboko iskustvo svoga odnosa s Bogom. God. 1566. Terezija je napisala Put k savršenosti, kojeg je ona nazvala Opomene i savjeti koje Terezija od Isusa daje svojim monahinjama. Napisan je za dvanaest novakinja iz karmela Svetog Josipa u Avili. Terezija im predlaže intenzivni program kontemplativnog života u službi Crkve, u čijem su temelju evanđeoske kreposti i molitva. Među najdragocjenijim ulomcima su tumačenje molitve Oče naš, koja je model molitve. Najpoznatije mistično djelo svete Terezije je Zamak duše, napisano 1577., u punoj zrelosti. Riječ je o osvrtu na vlastiti duhovni put i, istodobno, o jednoj kodifikaciji mogućeg razvoja kršćanskog života prema njegovoj punini, svetosti, pod djelovanjem Duha Svetoga. Terezija se poziva na zdanje zamka sa sedam soba, kao slike čovjekove nutrine, uvodeći, istodobno, simbol dudova svilca koji se rađa u leptiru, da izrazi prijelaz s naravnog na nadnaravno. Svetica se nadahnjuje na Svetom pismu, napose na Pjesmi nad pjesmama, kod slike završnog simbola "dvoje zaručnika", koji joj omogućuje opisati, u sedmoj sobi, vrhunac kršćanskog života u njegova četiri aspekta: trinitarnom, kristološkom, antropološkom i eklezijalnom. Svojem djelovanju kao utemeljiteljice reformiranih karmela, Terezija posvećuje Knjigu osnutaka, napisanu između 1573. i 1582., u kojoj govori o novonastaloj skupini redovnica. Kao i u autobiografiji, opisivanjem se želi prije svega istaknuti djelovanje Boga u osnivanju novih samostana.
Nije lako sažeti u malo riječi Terezijinu duboku i artikuliranu duhovnost. Možemo spomenuti neke bitne točke. U prvom redu, sveta Terezija predlaže evanđeoske kreposti kao temelj čitavoga kršćanskog i ljudskog života: napose odvajanje od dobara odnosno evanđeosko siromaštvo; zatim međusobnu ljubav kao bitni element zajedničkog i društvenog života; poniznost kao ljubav prema istini; odlučnost kao plod kršćanske smionosti; teologalnu krepost nade, koju opisuje kao žeđ za živom vodom. Ne smije se zaboraviti ni ljudske vrline kao što su prijaznost, istinoljubivost, skromnost, uljudnost, veselje, kultura. Kao drugo, sveta Terezija predlaže duboki sklad s velikim biblijskim ličnostima i poučljivo slušanje Božje riječi. Ona se doživljava sličnom prije svega sa zaručnicom iz Pjesme nad pjesmama i s apostolom Pavlom, kao i s Kristom koji je podnio Muku i Euharistijskim Isusom.
Svetica zatim ističe koliko je bitna molitva; moliti "znači pohađati s prijateljstvom, jer susrećemo licem u lice onoga za kojeg znamo da nas ljubi" (Moj život 8, 5). To se shvaćanje svete Terezije podudara s definicijom teologalne kreposti ljubavi svetog Tome Akvinskog, kao "amicitia quaedam hominis ad Deum", vrste prijateljstva čovjeka s Bogom koji je prvi ponudio svoje prijateljstvo čovjeku (Summa Theologiae II-ΙI, 23, 1). Molitva je život i razvija se postupno ukorak s rastom kršćanskog života: započinje usmenom molitvom, prolazi kroz interiorizaciju putem meditacije i sabranosti te vodi sve do sjedinjenja u ljubavi s Kristom i s Presvetim Trojstvom. Očito da nije riječ o nekom razvoju u kojem uspinjati se na više stepenice znači napustiti prethodnu vrstu molitve, već je to radije postupno produbljivanju odnosa s Bogom koji obuhvaća čitav život. Više no o pedagogiji molitve, kod Terezije je riječ o pravoj "mistagogiji"; čitatelja svojih djela uči moliti tako da ona sama moli s njim; ona često, naime, prekida svoje opisivanje ili izlaganje i iz nje provaljuje molitva.
Druga tema koja je bila draga svetici je središnje mjesto Kristova čovještva. Za Tereziju je, naime, kršćanski život osobni odnos sa Isusom, koji ima svoj vrhunac u jedinstvu s njim po milosti, ljubavi i nasljedovanju. Otud važnost koju ona pridaje meditaciji muke i euharistije, kao Kristove prisutnosti, u Crkvi, po životu svakog vjernika i kao srce liturgije. Sveta Terezija živi bezuvjetnu ljubav u Crkvi: ona očituje živi "sensus Ecclesiae" sred podjelâ i sukobâ u Crkvi svoga doba. Reformira Karmelićanski red s namjerom da bolje služi i brani "svetu Rimsku Katoličku Crkvu" i spremna je dati život za nju (usp. Moj život 33, 5).
Posljednji bitni aspekt Terezijinog nauka, koji bih želio istaknuti, jest savršenost, kao težnja čitavoga kršćanskog života i konačni cilj istoga. Svetica ima vrlo jasnu predodžbu o Kristovoj "punini", koju kršćanin ponovno živi. Na kraju puta opisanog u Zamku duše, u posljednjoj "sobi" Terezija opisuje tu puninu, ostvarenu u inhabitaciji Trojstva, u jedinstvom s Kristom po misteriju njegova čovještva.
Draga braćo i sestre, sveta Terezija od Isusa je prava učiteljica kršćanskog života za vjernike svih vremena. U našemu društvu, u kojem često manjka duhovnih vrijednosti, sveta Terezija nas uči biti neumornim svjedocima Boga, njegove prisutnosti i njegova djelovanja. Neka primjer te, duboko kontemplativne i vrlo radišne, svetice potakne i nas da svaki dan posvetimo vremena molitvi, tome otvaranju Bogu, tome putu traženja Boga, da ga vidimo, da pronađemo njegovo prijateljstvo i tako pravi život, jer bi svaki od nas morao reći: "ne živim, ne živim zbiljski, jer ne živim ono što život u biti jest". Zato vrijeme molitve nije izgubljeno vrijeme, to je vrijeme u kojem se otvara put života, otvara se put kojim učimo od Boga žarku ljubav prema njemu, prema njegovoj Crkvi, i konkretnoj ljubavi prema našoj braći. Hvala!.

Tama duše

Kontemplacije povodom petstote obljetnice rođenja Svete Terezije Avilske, 28. ožujka 2015.

Tama duše

MALO IH JE KOJI SU ME POTAKLI NA KONTEMPLACIJU, A OD TE MANJINE VEĆINA SU ODAVNO PREMINULI SVETCI.

NE SAMO DA SE NALAZIM U RIJEČIMA I UPUTAMA TIH LJUDI NEGO ME ONI I ZDUŠNO ZAGOVARAJU.

PRIJE DVIJE GODINE, NA DAN SVETE TEREZIJE AVILSKE, VIDJELA SAM PREDIVNU ŽENU KAKO MI SE UKAZUJE U PODIZANJU I NAMEĆE ISPRED TIJELA KRISTOVA. IMALA JE PRELIJEPO LICE, HUMANO, ALI STILIZIRANIH CRTA I TOPLA SE SVJETLOST PROSIPALA IZ TE SLIKE. IZNENADILO ME KAKO MI SE BILO TKO MOŽE UGURATI PRED JAGANJCA, ALI SAM SPOZNALA DA MOJA MOLITVA ZAGOVORNIKU U VELIKOJ NEVOLJI DONOSI OBILATA PLODA. NIŠTA MI DRUGO NIJE BILO JASNO, ALI ME JE SVETA TEREZIJA AVILSKA ZAHVATILA OZBILJNO. NJEZINA BIOGRAFIJA JE ODMAH DOKUČILA MOJE SRCE, A KASNIJE SAM POGLEDALA O NJOJ I FILM TE DOKUČILA DA MI JE NAINTRIGANTNIJA NJEZINA KONTEMPLACIJA U KNJIZI “ZAMAK DUŠE”. NEHOTICE SAM UPISALA DA JE TO TAMA DUŠE I U TOJ  PRAVOPISNOJ POGREŠKI NAŠLA SAM UPOZORENJE: NIKADA NE BIH PRIZNALA DA MI JE MOJA DUŠA U TAMI. PRIJE BIH REKLA DA JE TAMA PLODONOSNA.

DANAS SAM OPET UOČILA TEREZIJU AVILSKU U NAJAVI PROSLAVE PETSTOTE OBLJETNICE NJEZINA ROĐENJA. U MEĐUVREMENU SAM DEFINITIVNO RAZLUČILA DA BOŽJA VOLJA ZA MENE NIJE ODLAZAK U SAMOSTAN, A POZIV JE KRAJNJE DUBOK I NEZAOBILAZAN. U TRAŽENJU SVOJEGA STILA DJELOVANJA I ŽIVOTA OTKRILA SAM DA NAJVIŠE PLODOVA DONOSIM U KONTEMPLACIJAMA OBIČNIH DUŠA, ČAK POGANSKIH I U NASTOJANJU DA NEKOJ OVČICI POKAŽEM PUT VJERE U KRISTA RASPETOGA I USKRSNULOGA.

BENEDIKT XVI NAPOMENUO JE KAKO JE NAGLAŠEN I TAJ EKLEZIOLOŠKI VID U TEKSTOVIMA SVETE TEREZIJE AVILSKE, A TO JE UPRAVO ONO ŠTO I MENE NAJVIŠE KOPKA: ZAŠTO TOLIKO LJUBIM CRKVU BOŽJU, A NIJE MI POZIV DA JOJ SE ŠTO VIŠE PRIBLIŽIM NEGO MI JE ŽIVOT PREPUN PROFANIH LJUDI. NA KORIST SVIMA NAMA SLABIMA, MORAM UĆI DUBLJE U SEBE, ODNOSNO U TEKSTOVE TAKVE ZNAČAJNE CRKVENE NAUČITELJICE; U NJOJ NALAZIM SVOJE DVOJBE I SVOJU POSTOJANU STRAST ZA BOGOM.

TKO sam ja da me se spominješ? Obraćenica iz poganske ideologije koja je uvijek imala kontemplativnu i znatiželjnu narav i koja je uvijek bila sasvim sigurna da je istina vrijedna svake žrtve i da sve što čovjek proživljava ima smisla. Nikada me nitko nije mogao uvjeriti da moram iznevjeriti sebe i svoje životno iskustvo, ali su me svi uvjeravali da sam manje vrijedna.

Sada, kada Te malo bolje poznajem, Isuse, i Tvoju velikodušnu pažnju i ljubav, moram strašno uprijeti protiv grijeha oholosti jer u meni se oholost razvijala iz moje nemoći da dokažem i pokažem svim tim ljudima kako puno vrijedim ja i ono što im pokušavam reći. Poganske ideologije danas jako polažu na kvocijent inteligencije. Ipak, iako su me držali pametnom i iako se sama držim pametnijom od mnogih drugih koje mi Bog daje na put, ja sam pomalo zaostala u intelektualnom životu i razvoju. Ti si mi dao, Isuse, savršeno znanje bez obzira na moje sposobnosti. Spoznala sam u čemu je ta moja inteligencija, ona pomaže da čovjek uvidi svoje grijehe. Kompleksi manje vrijednosti i velika oholost mene još i dan danas progone iako se osjećam natprosječnom vjernicom zato jer vidim da sva inteligencija ovoga svijeta pada pod grijesima, a istovremeno vidim da mnogi vjernici i vjernice imaju strah od zdravoga razuma i da potpadaju pod iluzije.

Zanimljivo mi je kako su baš meni dijagnosticirali kako ne znam razlikovati realnost od mašte, ili tako nešto slično. Opet se javljaju ti moji kompleksi: ako sam ja uspjela sagledati stvarnost pod utjecajem najtežih halucinacija i ako sam mogla odmah otići psihijatru i reći da doživljavam iluzije, zar to nije dokaz da razlikujem stvarnost od nestvarnoga za razliku od mnogih koji halucinacije nisu imali, ali su jako znatiželjni i željeli bi ih doživjeti kao znakove vjere. To samo znači da im je vjerski život nezadovoljavajući i nedovoljno promišljen, i to u svjetlu zdravoga razuma koji nam je prvi dar od Boga.

Budući da sam to spoznala i proživjela, držim kako bih mogla nekome ukazati na te svoje spoznaje i biti korisna jer za mene samu nije Bog morao tako drastično intervenirati; sigurno od mene barem jedna duša mora imati koristi i ploda.

Mlada djevojka mi je ispričala kako je Bog napisao Knjigu, a sotona nije dao nikakve zapovijedi pa je prema tome slobodniji i bolji za poštovanje. Nisam za nju odvojila vrijeme da joj pojasnim kako se sotona trudi i piše i piše brdo svih drugih knjiga koje postoje na svijetu. Ta djevojka se je ipak zakvačila za Sveto pismo i očigledno je da ju savjest kopka.

Kod mene nije često bilo takvoga uobičajenoga izbjegavanja samopromatranja. Teško iskompleksirana, trudila sam se otkriti tajnu svijeta i veliku tajnu moje vlastite nesposobnosti da u tome svijetu naiđem na priznanje. Tražila sam u sebi velikom temeljitošću sve što je bilo pogrešno prema mišljenju ljudi, ali sam uvijek dolazila do spoznaje da ni ti sami ljudi ne znaju točno što je to kod mene što je pogrešno. No, sama prema sebi otkrila sam bitnu žeđ za istinom koja mi je bila potpuno nejasna, a trebala sam nekoga tko bi mi iskreno govorio. Tako sam došla do zaključka da ljudi nemaju te duhovne upornosti i koncentracije uvidjeti i spoznati svoje osobine i pogreške. Budući da je meni to najdraža aktivnost od djetinjstva, ne mogu razumijeti zašto se ljudi sami prema sebi ponašaju tako kukavički. Moja hrabrost je inače mizerna, ali nemam drugih riječi kojima bih opisala to izbjegavanje duhovne smjelosti u samosuočavanju. Ako čovjek zaista misli u sebi da vrijedi, zašto se onda ne promatra, zašto izbjegava o sebi kritički promisliti. Nevjerojatno je kako je to u mojem životu učestala pojava. Ne mogu jednostavno reći da su ljudi zaostali, većina onih koje sam susretala, da su slabo obrazovani jer ja sam bila nesposobno dijete, a ipak mi je Bog dao moć samosagledavanja, smjelost, samokritiku i dokučivost. Nisam znala logiku, niti su me učili razmišljati, a ipak moram taj pojam upotrijebiti kao da mnogim ljudima nedostaje inteligencija, kao da mnogi ljudi uopće ne misle i kao da mnogi ljudi nemaju hrabrosti i povjerenja u sebe. Koliko god bila iskompleksirana, ja sam uvijek više vjerovala sebi nego drugim ljudima. Zašto ljudi grade svoje mišljenje o sebi na temelju društvenih normi? Zar ljudi ne vide da u svojem iskustvu imaju savršenu potvrdu sebe samih? Zašto su ljudi spremni zaboraviti vlastitu bol i patnju, sreću i zadovoljstvo zbog jedne površno izgovorene riječi nekih drugih ljudi koji se, uzgred budi rečeno, svi slažu u tim svojim zaključcima koje uopće nisu provjerili u svojemu vlastitome iskustvu, u praksi.

Činjenica jest da je teško provesti neke riječi u djelo. I u tome sam bila pionir sama sebi.

Svijet jako dobro poznaje bitne poruke Svetih knjiga. Kršćani kao da to poznavanje nemaju. Mnogi bi se jako iznenadili kada bi uvidjeli da političari agnostici i pogani znaju jako dobro što bi morali činiti i da se često oslanjaju na Bibliju. Štoviše, doslovno je kopiraju. No, niti oni nemaju molitvene živote u kojima bi polučili nadahnuća, a grijesi im se gomilaju.

Netko je rekao da ljubiti Boga više vrijedi nego poznavati Ga. Ne vidim kakva je razlika jer oni koji misle da poznaju Boga, ne ljube Ga. Ja Ga slabo poznajem i preslabo ljubim, ali ono malo što znam o Njemu je upravo rodilo moju odanost prema Bogu. Površno je to rečeno, poznavati Ga. Ja Ga nisam poznavala, a On me je obdario navedenim osobnostima.

Znam da je Terezija Avilska imala teških susreta s demonima. I da joj je Križ pomagao da ih se riješi, to jest njezina odanost i povjerenje Križu. I ja sebe držim iskusnom protiv iskušenja, ali me je sotona počeo napadati još lukavije. Radujem se tome, Bog mi daje potvrdu da sam dobro procijenila svoje vjersko stanje.

Budući da nisam za odlazak u usko krilo Crkve nego sam laik, moram uvidjeti da ono što svetci naučavaju i svećenici propovijedaju ne ostavlja dovoljno plodonosnoga traga u vjernicima. Kao da je ovdje potreban upravo jedan laički, gotovo poganski propovjednik koji jako dobro zna kako je to biti poganin pa se nastojati napiti odjednom na Isusovom zdencu života. Tumačenje onoga što tumači Crkva ne dopire do svih duša. U prvom redu je naravni poganin. U drugom redu je čovjek tražilac. U trećem redu je čovjek koji je spoznao da je grešnik. U četvrtom redu su agnostici i slabi vjernici. U petom redu je vjerujući Narod Božji. U šestom redu su crkveni naučitelji i kler, papa i svećenstvo. U sedmom redu je Krist. To je savršeni put i hijerarhija. Tim putem jedna osoba nikada ne mora ići, ali to su neki prostori u koje ja izlazim iz crkve i iz kojih se vraćam na misno slavlje. Definitivno ti prostori nisu određeni zemaljskim dimenzijama svijeta nego su to stanja duše. I onaj koji dobije vjerski odgoj nema dovoljno poštovanja prema poganima nego se sklanja od svijeta. Ja ne mogu zanemariti svoj dugogodišnji poganski život jer sam upamtila da među poganima nema licemjerja. Licemjerje vjernika može biti kobno, a očigledno jest da o tome vjernici, narod Božji slabo razmatra. Najčešće susrećem agnostike i vjernike godišnjake. Među vjernicima moram dati posebno mjesto Marijinim štovateljima. Imam dojam da se Crkva i kler grčevito drže straha za vjeran puk, a vjeran puk uči taj strah od malena. Nema straha za Crkvu Božju. Ako to ne uvidimo, nikamo nećemo dospjeti. Neki vjernici su u očajnom stanju licemjerja samo zbog toga, a najčešće se priklanjaju Djevici iako ih ima puno koje Marija naglo i definitivno obrati. Možda o tome ne moram govoriti, ali mi Bog to neprekidno postavlja u oči.

O Mariji ništa ne mogu govoriti, volim je i ponekad je zazovem, a pomaže mi kad sam slaba. To me i kopka, zašto ja ne mogu ploda dati više, a Bog samo onoliko koliko je mali, ali učinkovit poticaj? Zašto bi sve podnijela Marija? Ta, zar nisam ja vjerna i previše, a Marija je tu da služi. Zar ne moram ja Mariju promatrati kao uzor, a ne kao onu koja će me iz mojih slabosti izvlačiti? Ako mi je Isus, Gospodin dao želju da sama potučem većinu svojih slabosti jer tada sam još duševnija, zašto se utjecati Mariji da mi u toj želji stane na put i sve riješi umjesto Boga i mene same? Čak i u najgorim psihotičnim stanjima nisam se sjetila ju zazivati jer sam gledala Božju volju i nisam imala nikakvih molbi i pitanja, osim jednoga ako je volja Božja. Nije mi bilo niti na kraj pameti utjecati molbama Djevici na prvu Božju volju. Nisu me učili da nagovaram. Jedno “ne” za mene je dovoljno. Čemu moliti olakšanje ako je čovjek već prihvatio Gospodina? I zašto bi moljakala bilo koga da mi intervenira kod Gospodina kad On jedini zna što mi je potrebno i milosrdan je?
Mariju pak vidim kao Majku Crkve i Kraljicu Hrvata, ali to su sasvim drugi prostori.

U filmu o Tereziji Avilskoj vidjela sam da je ona prepuna smisla za realnost i vrlo praktična osoba. Ona je savjetovala da svaki vjernik mora ipak s vremena na vrijeme pogledati što se u svijetu događa. Meni osobno još nikako nije jasno kako čovjek može biti vjernik, a da nikada nije bio poganin. U tom smislu su mi oni moji prostori koje sam podijelila na sedam stanja potpuno realni i mogući, to je za mene klasika. Jedino što neću nikada doseći to je svećeništvo, ali zato se osjećam laičkim i poganskim voditeljem. Zvuči strašno oholo, ali sam iskrena pa ću vjerojatno doći i do ponekih novih spoznaja zahvaljujući toj definiciji.

Kako postati praktičan? To je prvo što čovjek postaje i tu nema filozofije. Prvo što čovjek uči jest briga za svoje tijelo i za hranu, a zatim i briga za užu okolinu. Tek poslije toga čovjek uči brigu za majku i oca, odnosno braću i sestre. To sve, jednom naučeno, nikada čovjek ne smije zanemariti zbog takozvanih važnijih i viših ciljeva, odnosno zbog putovanja u apstraktna područja koja nameće društvo i ideologija obrazovanja. Čovjek mora ostati praktičan i tek tada učiti koliko može apstrakciju svijeta. Mnoga djeca uče takmičiti se u obrazovanju, ali su obiteljski i duševni bogalji jer ih roditelji nisu naučili da je uvijek važno obaviti svakodnevne dužnosti. To izbjegavanje običnih redovnih poslova čini čovjeka nerealnim i lijenim. U isto vrijeme se takav čovjek posvećuje pretjerano znanosti i kada uspoređuje obrazovanje i licemjerje vjersko, sigurno će doći do zaključka da je bolje više znati, a manje vjerovati. Tada se počinje klanjati lažnim bogovima, klanja se dokazima, a nema u sebi iskustva praktičnoga dok vjernik u tom trenutku možda već primjećuje licemjerje naroda Božjega, ali dalje od toga ne može vidjeti. Ne može vidjeti jasno licemjerje jer mora učiti neutemeljeni nauk roditelja koji mu često nisu vjernički primjer i uzor te u isto vrijeme uči povijest spasenja Božjega za čovjeka. To je teško sve odmah naučiti jer se svijet nameće svojim intenzivnim apstraktnim obrazovanjem, a roditelji su uglavnom slabi vjernici koji žele i traže od djece da budu savršeni učenici svijeta.

Sam je Einstain rekao da nije on genijalac nego samo čovjek koji je nekim detaljima posvetio malo više svoga vremena. Postati pametan i obrazovan u današnjem svijetu, a vjerojatno je tako oduvijek, znači prodati dušu vragu ili zaostati s učenjem. Današnji studenti moraju brzopleto učiti napamet da bi dostigli u roku na viši stupanj obrazovanja samo zbog toga jer nemaju sredstava za školovanje. No, nikakav novac nije vrijedan brzopletoga učenja.

U mojem psihotičnom iskustvu doživjela sam objavu Božju, ali nije mi niti to vjersko iskustvo, niti halucinacije utjecalo na obavljanje svakodnevnih dužnosti. Puno posla mi je Bog dao i iz toga mora biti nekog ploda i rezultata. Čovjek u isto vrijeme može i pospremati i logično zaključivati, i pomoliti se Bogu. No, slabost ljudska i grijesi nasljedni ne dopuštaju mladima mir i koncentraciju nego ih potiču da bježe jer se boje obaveza koje su nametnute i nisu realne. Moraš biti čovjek i moraš znati Dekalog u praksi jer te nikakve aktivnosti i obaveze neće opravdati za smrtni grijeh. U isto vrijeme se čovjek mora truditi vlastitim snagama kako bi ga Bog mogao učinkovito uslišiti.

Kod vjerujućih je problem što ne poštuju dovoljno Boga koji je umro za sve ljude i ne poštuju svakoga čovjeka pa su skloni proglasiti nekoga većim grešnikom od sebe, naročito ako taj grešnik ima razvijenu individualnost, odnosno vjeruje sebi više nego vjerujući u Gospodina. Stoga držim da moram promotriti zašto ljudi u sebe ne vjeruju. Gospodin mi nikako ne daje da se iz toga jada izvučem u neke prostore koji bi bili bliže svetosti onako kako većina ljudi definira svete. Da li je više svet onaj koji čuva svoj život od utjecaja svijeta ili je ipak malo veći svetac onaj koji unižava svoje vjersko znanje poradi nekoga obična psovača jer ako psovač često obitava u društvu vjernika, on će i polučiti obraćenje, makar kasno i slabo,a vjernik neće izgubiti svoj dragocjeni duhovni život. Kod mene je problem što se uživljavam u dušu pogana, a slaba sam pred iskušenjima. Najgore je ogromno duhovno bogatstvo, Krista žrtvovati radi jednoga psovača. Tu se krije mnogo zamki. No, Bog mi daje uporno takve jadnike ili psovače. Ako je to moja kušnja, ja ću je prebroditi uz Božju pomoć. No, ako je sve to samo zato da ja postanem više sveta, a nije i zbog milosrđa prema poganima, kakva smisla u svemu tome? 30.12.2014. 09:37

 

                                                                            

Kralju moga srca

Kralju moga srca

Prolaz kroz veliku vodu ovog mora

čekam sada si za dušu moju i duh.

Čeznem da se nebo čvrsto odozgora

o mene raspline kao snažan propuh,

da se sumnje rasprše i odu napasti.

Tebe žeđam, Ti se rađaš kao Kralj.

Plijena Tvoga sad ne želim krasti

nego samo iščekujem gledati u dalj,

tamo gdje se druga obala ni ne vidi.

Tamo ja ću naći nas oboje, to znam

jer već oko moje pred vidikom bridi,

jer Ti si već oplijeni srca moga plam.

Ja ću poći, čvrsto pored Tebe kročiti,

kao nekad s Tobom nektare ću točiti.

30.12.2014. 05:45