Najteža ljudska predrasuda je pogrešno poimanje ljudske smrti kao definitivnoga kraja svega što čovjek poznaje. Smrt je preduvjet za uskrsnuće i nastavak onoga što je vrijedilo u nečijem životu, preobražaj čovjeka i života, punina ljudska u Gospodinu.
Ljudi gledaju u okvirima prostora i vremena. Bilo bi jako nevjernički kada bi čovjek mogao spoznati bilo što što se poslije njegove smrti s njim događa, a ipak svi razmišljamo o tom pitanju, ali uvijek stignemo u slijepu ulicu pa propatimo zbog činjenice da ćemo izgubiti nešto ili nekoga. Istinske vrijednosti sigurno ostaju i postaju upotpunjene. To spoznaju svi molitelji duboko u svojoj intimi i privatnosti; svatko tko je doživio nešto vrijedno i značajno, a svi imamo ta iskustva, zna u sebi da je kvaliteta toga neuništiva i vječna. Pogreška je u tome što čovjek ne vjeruje sebi više nego društvenim skupinama.
Tko ne zna za Isusa Krista, da je uskrsnuo, i tko ne povjeruje barem to, živi poganski, depresivno i potpada pod grijehe koji mu oblikuju svijest i savjest, a na taj način i djelovanje u životu. No, i taj uskrsava. Ipak, najčešće potpadamo pod grijehe pa gledamo samo činjenično prirodno stanje, a ne slušamo svoje slabašno uvjerenje o životu poslije života. Kada se toga i prisjetimo, pomišljamo kako smo besmrtni i kako nam je svejedno što ćemo u ovome zemaljskome životu misliti i činiti jer uskrsavamo u svakom slučaju.
No, ako se želimo rješiti loših posljedica naših grešnih života, moramo smrt prirodnu dočekati kao blagoslov jer tada više ne bismo smjeli imati takvih životnih ograničenja kao što je beznađe, destruktivnost i nepovjerenje. Štoviše, želimo si osigurati lakši posao poslije smrti kako bismo imali još više one kvalitete koju smo samo nazrijeli za zemaljskoga života.
Uskrsnuće Bogočovjeka dodaje nam smisao svega i svakoga pojedinoga detalja. Ako pomislimo da se nešto ne isplati činiti, moramo gledati što drugo i koja alternativa ima više smisla za nas ili u svjetlu vjere i hrabroga povjerenja u ljude.
Patnja Isusa Krista sigurno nas uči da sve naizgled negativne događaje i doživljaje prihvatimo kao znakove vremena i naših života i što više vidimo smisao u nevoljama, trudu i muci ili patnji, to ćemo steći bolju vječnu kvalitetu. Što više imamo povjerenja u sebe, to više ljubimo Krista, a tada je patnja podnošljiva i uvijek daje izobilje plodova.
Ne moramo oponašati Krista, moramo Ga slijediti. Isus nije sigurno znao što će sve ljudi oko Njega činiti, On je ljude ljubio, a da pri tome nije izgubio sebe iako se je gubio u toj ljubavi i predavanju, nego je zadobio po uskrsnuću najslavnije mjesto s desne Boga Oca, između ostaloga kao Pravednik. Pravednost je Božja najslađe gradivo za čovjeka molitelja. I tu imamo besmislene društvene pojmove. Pravednost ne dolazi dogovorom među ljudima nego beskrajnom ljubavlju svakoga pojedinca. Koliko god ljubio nekog čovjeka, niti istinski molitelj ne može sastaviti univerzalni zakon i pravila koji bi vrijedili za svakoga. To može samo Gospodin Isus Krist.
20.12.2014. 03:57
Nema komentara:
Objavi komentar