Vrag oponaša utjelovljenje, oponaša Boga i nastoji se ugurati u čovjeka onako kako vidi da se Isus, Gospodin utjelovi u molitelja, riječju. Vrag oponaša svom snagom i, mora se priznati, trudi se. Što više se trudi on, to ga je lakše prepoznati. Ime njegovo je ljudska psovka.
Teško je i preteško molitelju, koji je odavno nadišao zloporabu svojih riječi, suočavati se s iznenadnom prazninom u koju je upao. Još je teže kad spozna da je njegovu prazninu napunio sotona. Molitelj primjećuje da, iako ima molitveni život, vrag sav nekako ludi sve više i upire na svaki nagovještaj praznine između dvije radnje ili molitve. Te minijaturne, ali dosta česte praznine u životu istinskoga molitelja odjednom opkoljava psovka, zapravo prazno blebetanje ružnih riječi koje uopće nisu neki težak grijeh pa ih molitelj ne uzima odmah previše ozbiljno. Tek kada molitelj primijeti da mu je rječnik nekako profan i banalan, tada vidi da su te banalnosti postale ružne i sve ružnije, a mogu se pretvoriti i u težu psovku pa se molitelj pita što mu je došlo i odakle sada taj jad.
Molitelj se mora ozbiljno zabrinuti, ali i radovati. Takva iskušenja su ogromne i potajne, nedetektirane napasti u kojima je očigledno da je sotona lud od jada. Što je molitelj svetiji, vrag jače napada. Napada neprimjetno. Zna da mu je molitva najokorjelija prepreka i želi ju onesposobiti na najlukaviji način, zna da molitelj neće prestati ili zaboraviti moliti pa se pokušava utjeloviti slatkom riječju dok vjernik moli. Slatke riječi su benigne, ali ne znače puno. One stoga stvaraju onu neprimjetnu malu prazninu kada molitelj govori, ali govori riječi bez dubljega značenja. To je teren koji priprema sotona za psovke, nevažne i naivne grublje riječi. Psovka ništa ne znači. Psovku Bog ne čuje. Psovka je priklanjanje sotoni i otklon od Boga i šteti samo molitelju zbog toga odvajanja od molitve. Psovka je zato vrlo uočljiva i transparentna, ona je samo znak za molitelja i okolinu da vjernik trenutno nije u Gospodinu. Psovka je jedno jako dobro obavještenje za molitelja da mora što prije zastati i dobro promisliti i promatrati kako i kada je izgubio vrijednost i značenje svojih riječi jer mu nije odmah jasno odakle sad takav grub i grozan rječnik kad po čitav dan moli i radi. Upravo ta djela u vjeri i ljubavi i odanosti Gospodinu začinju slatke riječi koje nemaju uopće značenja, a izgledaju tako humanitarno, naročito tepanje prema maloj djeci ili pokušaj približavanja partneru nekim komplimentom.
Bog vidi srca ljudska. Ne mora čuti psovku jer već zna da se u srcu molitelja događaju one praznine koje se vrlo često pojave kad molitelj ne promišlja i ne promatra Božju riječ, kad jednostavno ne posiže za Svetim pismnom nikada nego samo moli i sluša misna čitanja i propovijed. Vjernici znaju da je psovti grijeh i možda se i čuvaju psovke, ali kad molitelj promatra Pismo, tada Isus dolazi i rastjeruje svaku naznaku pogreške ili grijeha. Samo je čitanje Biblije prava i kompletna molitva protiv psovke, ali čovjek ne uzima zbog toga Bibliju nego samo povremeno iz raznih drugih razloga pa nije puno niti svjestan kako samo običnim čitanjem Pisma Isus dolazi u svijest.
Molitelj koji primjećuje da se je premalo posvećivao promatranju riječi Pisma mora poduzeti najobičniju vjersku obnovu, mora popraviti urušeno, mora krenuti na osnovno svečano čitanje Božjega zakona, primjerice u Starom zavjetu te obnoviti najdublje i najiskrenije Savez kojega već odavno ima i poznaje s Gospodinom. Vatra molitelja mora barem jednu cijelu noć gorjeti dok se molitelj pobožno čuva u svečanom dostojanstvu. Molitelj bez goruće znatiželje za bilo kakvo pitanje iz Pisma, nije čist i živi u grijehu, čini otklon od Gospodina. Pismo se može naučiti napamet, ali ako nema znatiželjnih duhovnih pitanja, i to je uzalud. Kada je molitelj znatiželjan na svome molitvenom putu, Sveta knjiga odmah daje odgovore i to je učinkoviti razgovor s Isusom. 18.12.2014. 08:58
Nema komentara:
Objavi komentar