Abrahamov Bog

Oduševljenje za Boga najljepše je i najjače kada se čovjek ugodno Bogom iznenadi, kada Ga iznova ili po prvi puta otkrije, kad se obrati i vrati početku, to jest Počelu.

Našega Boga, Isusa Krista, odnosno Oca našega na nebesima zovemo ponekad Gospodarem nad vojskama, Bogom A brahama, Izaka i Jakova. Oni su bili praoci kršćanske vjere, prvi nagovještaj čežnje za Jednim i jedinim, jedinstvenim Bogom. Isus sam kaže jednom prilikom kako je Bog Otac na nebesima zaista Bog živih. Ne može biti onaj koji ima usta, a ne govori i ima uši, a ne čuje. Takvi su mrtvački bogovi postojali oduvijek u poganstvu i zovemo ih kumirima, to jest idolima. To su božanstva stvorena od čovjeka i slike ljudskoga poimanja o tome što bi bogovi imali biti. Stvara ih čovjek radi ispunjenja svojih težnji za znanjem i moći. Njima popunjava svoje ljudske praznine.

Život je ono što oduševljava ljude, životnost. Čovjek u svakodnevici to zaboravlja, zaboravlja zašto neke ljude iz povijesti svijeta pamtimo, a tako smo razočarani sadašnjicom i slikom budućnosti i mislimo kako su oni od prije imali više sreće. To je stoga što vidimo njihove kvalitete koje su vječne, a pregled svojih kvaliteta moramo učiti kao početnici. Vrijeme potvrđuje kvalitetu, a mi u sadašnjici nemamo tu vremensku pozitivnu distancu.

Čovjek je najneviniji onoga časa kad se obrati, kad se ispovijedi kako treba. Tada je svjež i kvalitetnije, jače i dublje doživljava sve u sebi i oko sebe.

Praotac naše vjere, Abraham je bio takav samostalni obraćenik koji je spoznao da ga lažna božanstva ne popravljaju, a težio je za nečim drugim i drugačijim, za nečim novim. Isus je taj koji čini sve novo u Bogu Ocu, Isus oživljava žive i mrtve. No, Abraham nije imao načina naučiti o Sinu Božjem, on je samo znao što ne želi, a nije znao što je i tko je Onaj za kojim čezne u svojoj najdubljoj intimi. Abraham je bio jako star i iskusan čovjek, radišan stočar i zemljoradnik te učeni mudrac bogatijega sloja ljudi koji su živjeli  u plodnoj Mezopotamiji. Znakovito je da se tamo tada puno filozofiralo zbog izobilja u kojemu su ljudi živjeli. Abraham i njegova velika obitelj imali su sve. Abraham je imao  nećaka, ali ne i izravnog potomka, ali već pod stare dane se i pomirio s tim da nema djece sa svojom ženom Sarom.

Valja reći kako je obitelj, odnosno jedno pleme nekada bilo puno uže povezano u velikome zajedništvu. Abrahama je mudrost životna i još uvijek zdrava znatiželja navodila na zaključak da najvažnije u životu još nije iskusio. No, prema Svetom pismu, njegovo osluškivanje nepoznatoga ga je dovelo u stanje djelomične spoznaje o prisustvu Jednoga Boga u njegovom životu, u njegovoj nutrini za koju je imao priznanja i ugleda u ondašnjem društvenom okružju. Budući da je bio prilično ostario, vjerojatno se obraćao Bogu u sebi, a u sebe je imao povjerenje koje je izgubio u društvene lažne bogove.

Kada se je Bog javio Abrahamu i poslao ga u istraživanje nepoznatih prostranstava, obećao je tome starcu silno potomstvo. Abraham je spoznao vrijednost nasljeđa kojega nije imao, ali nije mu bilo jasno na koji bi način mogao imati izravno potomstvo. Ipak, upamtio je u srcu sve što mu je Bog tada i poslije govorio.

Kad je Abraham otkrio Boga, odlučio  mu je zauvijek vjerovati sve i taj dogovor s Bogom je bio prvi Savez Gospodara nad vojskama s čovjekom.

 Životno iskustvo i ljudska mudrost doveli su Abrahama do zaključka kako je kvaliteta poštena i čista života važnija od svega drugoga. Bog mu je obznanio da je jedan čovjek, Abrahamov nećak Lot, vrijedan toga da se radi njega spasi sva Sodoma i Gomora  čitavoga svijeta, leglo grešnoga života.

Poslije Abrahamu Bog dade sina sa Sarom, Izaka kojega je Abraham, kao dječaka koji je počeo sazrijevati, morao žrtvovati zbog dokazivanja i svjedočenja ljubavi svoje prema novootkrivenome Jedinome Bogu. Abraham kreće u žrtvovanje svojega predragocjenoga potomka, gotov da digne ruku na njega. Slični su to poganski običaji po cijelome svijetu.

Bog priznaje Abrahamu vjernost, ali mu nije dopustio žrtvovanje sina nego je providio ovna za prinos na žrtvenik. Dugo vremena se još taj poganski običaj žrtvovanja životinja, kojega je Gospodin tolerirao, zadržao u narodu, a tek kada se prinosi Isus na Golgotu za otkup grijeha čitavoga čovječanstva, zaživljuje učenje po kojem se zna od davnina ono što je bio vjerski zakon, a kojega je Isus ispunio neophodnom ljubavlju.

Abraham spoznaje ustrajnost Boga Jedinoga u odanosti i privrženosti čovjeku. Izak rađa Abrahamu svoga sina Jakova koji  je bio također oličenje vjere i poštenja, čak i tada kada se  je jedne noći pohrvao sa samim Gospodinom. Nakon poštene međusobne borbe, Bog daje  Jakovu novo ime, ime budućega velikog naroda, daje mu ime Izrael te nakon dugo vremena taj narod postaje onaj isti Božji narod kojega Mojsije izbavlja iz ropstva.

Čovjek se nakon prvog oduševljenja Bogom vraća u ropstvo grijeha, ali je dobro oslobađati se i čistiti neprekidno i savjesno jer nam Bog tada zaboravlja padove i slabosti, a to nam onda pomaže u ponovnom oduševljavanju za život. 20.12.2014. 06:28