Čovjek se molitelj nikada svjesno i namjerno ne može rješiti svoje sebičnosti. Lakši put je priznati svoju sebičnost jer i Boga ljubimo jer smo sebični. Smisao je povjerenja u Boga, između ostalog, da se rješavamo negativne sebičnosti. Uzalud se odričemo sebe za drugoga. Drugome se predajemo kako bismo zadobili više od sebe i kako bismo se zajedništvom upotpunili. Čovjek čezne uvijek za većim posjedovanjem sebe samoga, za potvrđivanjem sebe, a to može samo u drugome čovjeku.
Povjerovati Isusu Kristu znači biti potpuna osoba u zemaljskome životu i tada imati uravnoteženu ljubav prema sebi. Nitko čovjeku ne može pokazati koliko je vrijedan i dati mu istinsko dostojanstvo do li Isus, Gospodin. To dostojanstvo čovjeka raste s godinama u vjeri u Boga i povjerenju u Isusa Krista, što kvalitetnijem, što detaljnijem i što češćem.
Dobar način za upoznavanje sebe, a tako i svoje sebičnosti, jest naviještanje Radosne vijesti o dolasku Krista, Sina Božjega među ljude i uskrsnuću Njegovom te otkupljenju svih ljudi od grijeha, to jest od smrti.
Nužno je spoznati kako je takozvani život u paklu vječan također i gori od smrti kakvu je poznajemo.
Čovjek se u patnji želi onesvijestiti kako bi je prekinuo, ali nema takve nesvijesti kao što je život u grijehu, bez Boga. Nitko ne može biti potpuni grešnik iako je u grijehu čovjek od Boga udaljen definitivno. Ponekad se i najokorjeliji grešnik prisvjesti o svojemu vlastitome postojanju i doživi sreću zbog toga koja je na domak zahvalnosti prema Stvoritelju, odnosno barem prema vlastitim roditeljima zemaljskim.
Početak te zahvalnosti je već spoznaja o važnosti sebeljublja koje se u grijesima, odnosno u nedostatku ljubavi i povjerenja u Isusa Krista izobliči u više ili manje negativnu sebičnost.
Dovoljno je čovjeku priznati da voli sebe i reći to Isusu. Isus odgovara kvalitetom života u ljubavi i zajedništvu s Njim, a tada molitelj spoznaje kako je Bogu svaki čovjek jako vrijedan.
20.12.2014. 04:27
Nema komentara:
Objavi komentar