Psihijatri

Psihijatri, terapija i duševni bolesnici

Nemojte mi, gospodo, uvaljivati tu foru o lošim terapijama u ovoj državi, u gradu Zagrebu.

Lako je vama, normalni zdravi ljudi, filozofirati o dostojanstvenoj hospitalizaciji i o pravim medikamentima. Kad je čovjeku frka, nije važno hoće li živjeti ili umrijeti, a još manje mu je važno ima li neko lažno dostojanstvo ili nema, dostojanstvo u društvu koje zna samo za lopovluk. Kad je čovjeku frka, samo mu je važno da to što prije prestane.

Ne možete mi reći da su suvremeni ljekovi loši. Ne možete mi reći da bolestan, to jest duševni bolesnik može razglabati o tome u kojem lijeku ima više vitamina, a u kojemu ima manje morfija. Kad je frka, frka je.

Hrvatska psihijatrija ima višestoljetnu tradiciju. Čitava svjestska zdravstvena organizacija dolazi do novih i novih spoznaja, humana je i—liječi čovjeka. Psihijatar, koji drži da su neki ljekovi loši, možda misli na one ljekove i droge koji su na raspolaganju bolesnicima za velik novac. Tada bolesnik koji je totalno izgubljen i uništen ne zna birati što će uzeti od ljekova i koliko. Tu mu jedino može pomoći požrtvovan psihijatar.

Svaki je bolesnik individualac. Nekome je potrebna drugačija kombinacija ljekova nego većini. Psihijatar mora sagledati da li mu je pacijent neki mlad i perspektivan čovjek ili ostarjela samohrana majka.

Ima li koji psihijatar prigovor, to mora rješavati unutar struke. Ne mislite da će valjda neki prodani novinarčić otkriti sve tajne psihijatrije u jednoj zabavno-informativnoj emisiji koja se prikazuje nedjeljom popodne.

Da li ste ikada bili u takvim okolnostima da se nadate da će smrt uskoro i vrlo brzo nastupiti, ali ste bili sigurni da vam smrt neće prekinuti patnju? Da li ste ikada bili u takvim okolnostima da vam se ljudi smiju i izruguju, a u isto vrijeme vas nitko ne sluša, niti vam vjeruje da ste na rubu granice između smrti i vječne muke i patnje za koju okrivljavaju samo vas? Nitko vas ne čuje, nitko vas ne razumije, nitko nema osjećaja koji, uzgred budi rečeno, u vama proizvodi čerečenje svijesti. Ne vjerujete da vam se to događa, a strah vas je da ćete izgubiti pojam i svijest? Odjednom, dospijevate u ruke nekih ljudi u bijelim ogrtačima i oni točno znaju što vam se događa, imaju rješenje za vas, patnja prestaje i nije vam važno gdje ste, niti da li ste živi u onoj okolini koja vam se izrugivala. Nakon toga još dobivate i olakšanje, a da pri tom niste izgubili niti život, niti obitelj, niti dostojanstvo. Štoviše, još vam i objašnjavaju kako ćete uzeti lijek da vas ne ubije, da vas ne omami i da vas ne drogira, a da ipak imate slobodu i odgovornost za svoj život i za život svoje okoline.

Kako neki učeni i iskusni psihijatar može sve to pojasniti svijetu i ljudima kojima je najveća frka u životu to da li će njihova omiljena serija biti na programu danas ili tek kasno uvečer? Što vi, ljudi, znate o psihozama i psihičkim traumama; što znate o mentalnoj boli kad vas ne boli ni smrt vlastitoga susjeda? Imate poremećaj? Morate samo paziti da ne uzimate previše apaurina i da se kontrolirate od previše hrane, alkohola ili da ne uzmete jednu tableticu previše. Što vi znate o bespoštednoj borbi na život i smrt u nekoj pustinji gdje riču čudovišta? Vi znanstvenu fantastiku imate popodne na kavi ili uvečer na filmu. A što kad bi se zaista našli u okolnostima da ubijete nekog zombija i da spoznate da živite i on i vi, ma koliko ubijali, a izlaza iz pustinje nema? Da li biste onda pripazili hoćete li uzeti dva andola ili razbiti neku čašu, da li biste pripazili koliko ste kalorija za ručak unijeli u organizam i da li vam koža lica ima dovoljno kolagena?

Jedina vam je pomoć psihijatar i to onaj koji samozatajno i uporno proučava knjižurine i pacijente, a nema vremena filozofirati u medijima koji su samo odraz grešne i pohlepne, obijesne nestvarnosti. Psihijatar koji može pripovijedati u javnosti o specifičnostima neke terapije za duševne i mentalne bolesnike, nema pojma što mu se događa, a također nije niti zaliječio jednog jedinoga pacijenta. Takav psihijatar je običan štreber koji ne zna što je učio u životu.

Čovjek koji je gledatelj emisije u kojoj gostuju psihijatri vjerojatno ne zna niti kako se zove, niti ima li štogod na svijetu poslije njega. Takav čovjek, prosječan gledatelj, nema pojma što je bol tjelesna ili duševna, a pogotovo ne zna što je mentalna bol. Taj ne može popušiti niti voditelja, niti dotičnog gosta u emisiji, a daleko je još od toga da spozna o čemu uopće ovi ljudi na televiziji govore. Ljudi, uzgred budi rečeno, misle da su bolesnici psihotični samo zato jer moraju jesti sarmu, a ne znaju si prirediti puricu s mlincima. Znakovito je kako vladajuća klika pokušava obezvrijediti u javnosti višestoljetnu tradiciju struke koja liječi i to samo zbog svojih površnih i bljedunjavih interesa u politici i životu. 28.12.2014. 13:35