Forma i norma

Forma i norma

Često pomišljam kako mi je samo oblikovanje života po vanjštini velika zamka. Čovjek se toliko usredotoči na formalnosti, a izluđuju ga jer nisu bitne, da izgubi veliku krepost umjerenosti. Neprekidno mi ta opasnost lebdi pred očima i to me konačno navodi, uz još neke odrednice, krenuti u strašan pokušaj poštivanja forme i pripaziti kao da mi je to najvažniji zadatak kako ne bih zapala u pretjerivanje, u fiksaciju na nevažno. Pravu odmjerenu formu čovjek najčešće ima, ali to izgleda kao da se pokraj nekoga revnog vjernika može i utapljati gladan i žedan jer tamo gdje je važna forma, postoji već osigurana solidna egzistencija, posebice ovdje gdje država nastoji voditi brigu o životima ljudi, a nije se još dovoljno za sebe obogatila. Neobično je biti gladan, sigurno se ne znate brinuti o prehrani i općenito normalnom i zdravom načinu života, a normalan način života je uglavnom sterilan, to jest ručak imate, gablec imate i ništa vam drugo osim interneta nije potrebno. I sve vam je umjetno. I nije više normalno uopće provjeravati jesu li oko tebe ljudi siti ili možda bilo kako raspoloženi; raspoloženje mora biti uštogljeno kao da već dugo i ležerno nosite masku na licu. Nije se više normalno niti osvrtati, izići iz reda pa stajati negdje po strani.I normalno je razvući sasvim lagano neke mišiće na licu kako bi zadobili izgled ljubazan, ali ne možete se smiješiti jer to bi značilo da ste možda sretni i zadovoljni, pokazivalo bi vaše raspoloženje. Također, sve što nije znanost proučila i dokazala, ne može postojati. To sve dovodi do takvih okolnosti da čovjek jako pazi da mu se raspoloženje ne mijenja i ne vidi pa niti tada kada je sam ili sa svojom posvojenom djecom, čovjek ne smije razmišljati o sebi kao o nekome tko vrijedi i ima dostojanstvo. Tako dolazi do poremećaja komunikacije, do poništavanja osobnosti i do površna bogoslužja. Budući da se ljudi moćni na vlasti primjerno navedenom i ponašaju, ne zna se koliko vjeruju u ono što govore, a kako i što rade, zna samo Veliki Brat.