Svetom veteranu

Da mi samo jedna kaplja tvoje suze

pusti snene noći tiho mirovati,

spustila bih oko sebe svilenkasto uže

i na časak stala pirovati,

ali znam da jake kiše tad bi pale

koje uništile sve bi tvoje brane,

a ni oči moje više ništa ne bi znale.

Zarobljena vjernošću sa strane,

mogu samo i bez utjehe te pratiti

jer već moji jadi nose mene neuglednu.

Samo mogu neke ljepše noći vratiti

dok mi pričaš novu nadu neizglednu.

Danas dan je za sva primirja na putu,

ne da bismo nešto zaboravili

nego da bi stisnuli se u Božjemu skutu

koji opet šalje nas da boj bi bili.

Danas vele da se nalazimo, mi i sveti,

danas svetinje mi naše možemo proslaviti.

Ovaj narod nikada to neće jako htjeti,

tim je više razloga za putem istim nastaviti.

Ta, ja vidim od čega si načinjen;

ti ne hodiš nego nosiš tajna krila,

a mnogi te usput lako proklinje.

Tvoja suza rajska od bisera bila.

Zato tebi pišem na ovaj skromni dan,

Svi su Sveti za sve one koji su nam braća.

Makar ja zbog tebe nemam miran san,

svetstvo mi se tvoje na srce vraća

Koliko god je nezgodno i strašno

biti svetim, biti jakim svakog trena,

ja te poznam i vidim te jasno

jer je tvoja borba iskrena i prorečena

za velike, svete riječi i djela,

za velike svete posljedice i za sreću.

Evo tvoga dana i nova odijela:

Bog te ne da, niti ja te dati neću.

01.11.2014. 06:00

Traljavizam

Ide mi se ravno,

počela je čistka

paničari zvijer odavno,

plaće nove poltronima istka,

a ja sam samo bolesna.

Strah je zvijerki invalida,

ne mre ih ni Porezna,

a nemaju stida.

Sve mi to smrdi na traljavizam,

nesposobnost i psihopate,

sav taj atavizam

i plitke debate.

Još bi htjeli traume

liječiti sred sabornice,

a imaju i naume

sastaviti zbornice

o svojim ručavanjima.

Narodu se gade,

sastanče o davanjima,

stvaraju parade

i ne znaju s čim se igraju.

Najslađe se smiju

kada narod digne graju.

Bolesnici suze liju.

Najslađe je onome

koga vječna vatra grije.

Izlazi iz kome

tko se zadnji smije.

30.10.2014. 23:55

Šatorska krila

Još samo jedan dan čekat ću u siromaštvu,

još ću samo jedan dan moliti pred Raspelom

da mi moju  gasi luč u mraštvu

pa ću krenuti tim posljednjim apelom

bilo kamo, svejedno je, jer su oči već navikle

na sve crno i sve dobro vide,

kako ulaze svi gmazovi, kako cvatu ruže nikle,

kako zraci svjetla bride

sve do zadnjih ćoškova velike mi bijede.

Više nemam ništa žrtvovati

pa mi slike tih užasa blijede

da bih mogla snage vrbovati

ugledati pred sobom sve dobro i otvoreno,

široke mi staze na sve strane;

niti jedan putokaz, niti drvo nije oboreno,

ja prosjačim nove crne dane.

Izgleda mi da je svjetlost varka,

to je samo znak da Bog me tamo čeka

jednog dana kada nestane ugarka

od kojega plamti moja tiha jeka

po svim raznim mravinjacima i barama

ova mraka kojemu sam prijatelj postala;

mjesto zastave vijori ona marama

što je jedva u mrzlinu države mi stala,

tako malena je moja osvijetljena republika.

Sve joj dveri nisu otvorene, ima prokop

dok se oko njena brda sjatila sva publika

koja bleji bespomoćno u svoj pokop.

Ne vjerujem revolucijama, barikadama;

više volim sjajne dvore i prelijepe himne

kad se dlanovi dodiruju s arkadama,

kad se srce od ljubavi cimne

pa sad krećem svakojako dočekati

Dane svih mrtvaca i pravednika,

pa što bude, to će Bog mi dati:

samo jednog živog nasljednika.

30.10.2014. 09:44

Zašto sam Ustaša

Drugo su Srbi, a drugo su Srbi. Najčešća poštapalica i nadimak za neprijatelja i najveća je uvreda kad nekome kažeš da je Srbin. Srbi su na to jako ponosni. Srbočetnike i ustaše iznjedrila je Komunističkaja Sojuzikaja koja je pokupila naslijeđe od Crvene Armije i postolara Karla Marxa. Iz ta dva entiteta nastala je plagijatibilna smrtonosna filozofija i diktatura po svem Istoku i Jugu. U Jugi je bilo zgodno uzeti Srbiju i Hrvatsku pa ih podijeliti i zatim izkrižati kompletno područje Federativne Narodne Republike. Nitko nije bio toliko samostalan i suveren kao Srbija i Hrvatska, svaka za sebe. Bilo nas je lako posvađati čestim barjaktarenjima i paroliranjima o tome kako se ne smijemo svađati i kako moramo sačuvati bratstvo i jedinstvo.

Srbi, oni tamo, ne kuže zašto se mi, Hrvati zapjenimo zbog njih ili zbog ćirilice. Hrvati, također oni tamo, postoje jedino u reštima. Jer Hrvat nema što tražiti u Srbiji. Hrvat nikada ne vodi osvajačke ratove jer nema što osvajati. Sve ima na dlanu. I da tamo nisu Srbi, bili bi neki drugi Srbi. Oni koji bi htjeli tako primamljivu Hrvatsku.

E, sad, vidi vraga, Srbi su idealan mamac za hrvatske komunjare. Podmetni Hrvatima ćirilicu i proglasi ih ustašama. Čekaj, da to razmrsimo: ja sam Hrvat i domoljub. Ako si ti Srbin, ja sam opet Hrvat. Ako si Nijemac, ja sam Hrvat. Ako si, pak, komunjara – tada sam Ustaša. A Srbi su četnici. Jer komunjara nije nacionalnost nego komunjara je parazit.

Kad umre komunjarizam, neće biti više potražnje za Ustašama. Komunjarizam je samo sredstvo osvajanja bilo gdje i bilo kada.

29.10.2014. 21:26

Ovoga puta bit ćemo još žešći

Čovječanstvo je najviše naučilo zahvaljujući najvećoj greški, ali ju uporno ponavlja. Sve dobro što smo postigli nema nam tko pohvaliti. Rijetko ljudi vide koliko je dobroga na dohvat ruke. Zaboravljamo da su veliki kraljevi i samovladari znali biti i vrlo korisni za narod, za gospodarstvo i razvoj kulture. Mislimo da će nas demokracija spasiti od raznih autokrata. Demokracija, država, pravo, konkurentnost, mediji – o tome sam jednom kontemplirala. Državu imam da ne bih stvarala vlastito dostojanstvo čovjeka kakav jesam, sa slabostima i pobjedama. Pravosuđe mi nudi imaginarnu osobnost i zasluge te odgovarajuće pozicije u društvu pa mi određuje tijek misli – moram se boriti za ta svoja imaginarna prava. Pravosuđe mi daje odobrenje za život kao da već nisam ja ta koja je bila živa i prije pravosuđa. Negativističko je, služi prevenciji, a ne stvaralaštvu. Pravosuđe je prevencija kriminala, a kriminal je nepoštivanje pravosuđa – da ti se zavrti i preokrene želudac.

I ta konkurentnost, samo spriječava mir i dobro oko mene, stvara mi protivnike, suparnike i neprijatelje.

Ne pravim se pametna, mirno sam živjela dok mi gospođa Politika nije zakucala...ma, što zakucala, napala me je. No, zahvaljujući ratu i gospodarskoj krizi prekinula sam s mirnim životom i – ozdravila od jadnoga načina života bez dostojanstva. Bez daha slobode u onom najintimnijem smislu. Sukobi oko mene stvarali su u meni pitanja koja dugo nisam mogla rješiti, stvarali su se i u meni sukobi i postala sam agresivna prema drugima. Više me nije bilo strah od tuđega mišljenja nego me je bilo strah za goli život i preživljavanje. Nisam više imala problematičnih pitanja o tome tko sam, što sam, odakle sam došla i kamo idem. No, pitanje je bilo zašto od djetinjstva do te zrele dobi toga presudnoga momenta nisam rješila sva ta pitanja nego pod starije dane. Gledam djecu, postavljaju ta pitanja prije nego što nauče pisati ili guglati. A gdje sam ja bila trideset godina? Zaista nikada nisam razmišljala prije na takav način. Odakle sam došla? Pa, iz Juge. Iz one savršene Juge gdje je sve bilo harmonično i bezlično. Nije bilo rasizma, ali nije bilo niti šanse da pogledam nekome čovjeku u oči. Nije bilo neimaštine, ali nije bilo ni refleksa za samoodržanjem i truda oko samozapošljavanja. Nije bilo prosjačenja na ulicama, ali se nije moglo slobodno niti preko grane. Sve je u mome organizmu šljakalo harmonično, a ja sam bila jedinka bljedunjava i gledala okolo sebe maske koje nisu imale crte lica, niti individualnosti, niti osobnosti. Došla sam iz ničega i konstatirala da mi je valjda već prošlo pola života, a da ja već moram otići Bogu na istinu.

Čulo se da će biti vojni udar i žene su panično počele kupovati rezervne role higijenskog papira, kobasice su se zamrzavale, nabavljalo se plastičnoga pribora u više primjeraka za sve namjene, a neki su čak i kreativno skucali višak drva za grijanje. Državni iliti vojni udar značio je ljudima da neće imati kruha. Kruha! Nitko nije znao uopće što to znači i što se ima očekivati.

Danas, kad neki kažu da su naši dragovoljci sami odlučili otići u rat i da nisu od države zavojačeni, pitam se kakav su izbor ljudi moje zemlje uopće imali i jesu li mogli birati hoće li biti ili dragovoljci ili masakrirani leševi. Dobar izbor, predobre prilike i puno vremena za razmišljanje i vaganje bolje solucije. S toliko mnogo opcija zaista ne kužim, ako ćemo ironično, kog su vraga ti dečkići u tenisicama i s jednim ili dva metka ganjali po šumama i gorama dok je mašinerija tutnjala i ljubomorno rušila sve pred sobom na cestama, ulicama i iz zraka. Tko im je kriv što su preživjeli i što su mi spasili zemlju, moj grad, mene, moju kuću i moju ulicu i silnu dječicu.

Tada je bilo, rekoh, čak i neko vrijeme uživancije u oslobođenju od terora i bilo je sreće u toj slobodi i svim silnim mogućnostima koje su stajale pred ovom državom. Svi smo izgledali kao da smo jedno. Ona teroristička gospođa Politika je izgledala kao da je odapela i tko bi pomislio takvu gadost, tko bi povjerovao da će se neman povampiriti u liku i djelu praunuka iste one dekadentne ideologije koja je stvorila zmaja i petokraku!

Ovoga puta nam ne trebaju mediji, niti oružje, treba nam GLOGOV KOLAC.

29.10.2014. 21:00

Kukavice

U Hrvata nije pametno biti iskren jer su Hrvatice i Hrvati kukavice

Ja sam bila jedna od onih naivnih poluslijepih dušica čija provenijencija je strogo ideološka. Nikada mi ništa nije bilo potrebno, sve sam imala i ne znam zašto sam bila cmizdrava, to jest, čitav život sam bila jadna zato što sam takva cmizdravica.

Mojim snovima nikada nije bilo kraja, a u isto vrijeme sam oduvijek jako nemaštovita. Jednom riječju, za stvarni život nesposobna. Sada, kad pomislim na mladost, pitam se zašto su me omalovažavali ako su već došli do zaključka da sa mnom nešto nije u redu. Zašto je to morala ostati javna tajna, ta činjenica da sam naivna i možda anemična te da je moja majka pravi heroj jer se mora brinuti o meni kao o invalidu pa je to velika patnja i tragedija. „Nije to za tebe“, „Ti to ne možeš“, „Idi doma i budi mirna“ bili su savjeti ljudi oko mene.

Nećete mi vjerovati, ja sam zaista postala bolesna i jesam još uvijek, ali nitko, baš nitko to ne vidi ako ja ne poželim to otkriti ili u samoobrani nekoga zbuniti.

Politika je ta koja utjeruje ovom narodu strah u kosti, strah od toga što će drugi reći i strah od neprilagođavanja većini, odnosno od društvene sramote. Cijela ova nacija je u istom problemu kao i ja, ideološkom psihofizičkom maltretiranju. To je stoga što su generacije i naraštaji tijekom zadnjih stotinu godina izmučeni svilenkastom izolacijom od svega svijeta. Idealizam, za koji je izravno zaslužan i kriv Adolf Hitler s ekipom, održava se kao strah od samospoznaje konc-logora: zar sam sposoban za tako nešto? A što ako se ponovi? Sve upućuje na to da se može ponoviti. Još uvijek se nismo suočili sa svojim vlastitim sotonizmom. To daje priliku idealizmu i liberalnosti što je upravo propadanje u još dublji pakao i spavanje u jami u kojoj su i žrtve i sadisti još zajedno i nerazvrstani. U toj jami stvaramo novi svijet, poslijeratni; u toj jami hodamo po kosturima i stvaramo strah od terorizma, letimo u svemir i sakrivamo se od klimatskih i inih katastrofa.

Čovječanstvo je cmizdravo i bolesno, invalidno i nesposobno jednostavno sjesti i priznati tu javnu tajnu. Ljudi sve čine kako bi se osjećali sretnima i zadovoljnima kao da je to najvažnije i kao da im je to prioritet – to je tipična klinička slika depresivnog pacijenta: on traži da bude bolje umjesto da gradi ili putuje, umjesto da slavi i rađa, umjesto da uči i pjeva.

Svi se jako upinjemo učiniti ovaj svijet boljim mjestom. Jedan strahovladar, koji ovisi o svome pokorenom narodu, protratit će život radeći na zavaravanju i discipliniranju toga naroda umjesto da stvara i uživa u ovom Bogom danom lijepom svijetu na ovoj zemlji.

Eto, zato ja nisam smjela upirati prstom i zbog takvih banalnosti sam cmizdrila pola života. Ideologije su užasna stvar, one su mentalni poremećaj i strašna psihoza nacije.

Nacija je živjela sto godina u jednoumlju pa joj se lako servira nepostojeća konkurencija i demokracija.

Na tribinama paradiraju raznoliki ljudi koji se u nečemu takmiče pa narod misli da imaju različite ideologije i da se mora za jedne ili druge opredijeliti.

Ratujemo još uvijek protiv Hitlera, ideologija nam se sastoji od nesposobnosti osjećajnoga preživljavanja spoznaje konc- logora jer to užasno boli i strašno je pogubno za osjećaj samopouzdanja i ljudskoga dostojanstva.

Mislimo da nam treba čvrsta ruka, ali u isto vrijeme i demokracija koja nam uopće ne znači slobodu mišljenja i govora nego kakvu, takvu osnovnu tjelesnu egzistenciju.

Posebno je drago narodu vidjeti glamour na televiziji koji mu nadomješta neimaštinu, snove, ideale i, na žalost, vjeru u Boga.

Tako, silom prilika, slavni Hrvati i Hrvatice ispadaju obične kukavice, ni krivi, ni dužni. Ne usuđujemo se glasno reći što nam je na srcu. Ne dozvoljavamo si vjerovati sebi samima i u sebi reći svoje stvarno mišljenje, a kad je pritisak koji ne znamo odstraniti, tek tada se vidi koliko su Hrvati snažni i mudri ( valjda isto kao i svi drugi ljudi, ali to je Hrvatu vrlo teško vjerovati o sebi), ne usuđujemo se živjeti onako „što na srcu, to na jeziku“ jer držimo da to ne bi bilo pametno. Nije, dakle, pametno biti iskren i spontan.

Zaključak se već nameće i grozan je. Kad netko ruši dugo vremena sve oko sebe, potrebno je isto toliko vremena da se sve počisti i onda još toliko vremena da se slobodno i pametno gradi. Dakle, Hrvati će imati demokraciju tek za dvjestotinjak godina. A onda će vidjeti koliko su mogli prije postati suvereni.

Zašto nitko ne govori da mu je dobro? Zašto nitko ne predlaže promjene i rješenja?

Ljudi, pokušala sam protumačiti, su kukavice pa šute.

Samo što si neki niti šutnju ne smiju dopustiti. Moraju prosvjedovati i govoriti do posljednjeg daha.

Zato, ljudi, ne očekujte mirne snove. Radije prestanite gurati glave u pijesak.

29.10.2014.  13:13

HOW THE INSTITUTIONS IN CROATIA ARE WORKING

As state institutions are doing their jobs , no one ever will neither bread nor freedom, nor to employment.

State institutions work exclusively in a single direction, against the majority of the people , and in the service of the ruling classes who are just criminals , led by the few militant politicians.

Kako državne institucije rade svoje poslove, nikada nitko neće doći niti do kruha, niti do slobode, niti do zaposlenja.

Državne institucije rade isključivo u jednom jedinom smjeru, protiv većine naroda, a u službi vladajućih slojeva koji su samo kriminalci pod vodstvom nekolicine militantnih političara.

Savska 66

Spremili su neke stare uniforme

da bi možda napravili iznenadnu raciju

i nahrupili na ruke, noge neumorne,

kljakava srca, oživjeli demonstraciju.

Spremili su strašnu strahovladu

da unište onaj plamen koji se rasplamsa

i da bi mi pokosili čeljad mladu

koja sada točno za pouku stasa.

Govore mi: ‘eto vidiš’ dok mi lete snovi,

dok mi žele ubojitim poretkom

zauzdati pamet staru što si zraka lovi,

dok mi prijete jadnim pendrekom.

Od mene samo ostadoše zgroženi patrljci,

ja ih digoh na branike prve crte

i svi ti moćnici su, kao etički patuljci,

oboružali vojsku, sve zbog svoje trte.

Raspada se pravda i sloboda, domovina

jer je neman glupa, prebogata

prosula želudac na kojem je kromovina

da ga spasi izdišuća i sva rogata.

Lijepa li si, zemljo jedina i moja,

namirisana duhom ratnika i branitelja;

lijepa li si usred strašna boja

i od srca prevelika invalida hranitelja.

Ta, tko će mi pjevati uspavanke

nego krvava žrtva na krvavoj cesti,

tijelo čije će me razgorjele plamke

od benzina zagrijati do besvijesti;

tko će dati mojoj nesreći i jadu

više utjehe i nade, životne energije

koju zvijeri meni bez sustezanja kradu;

tko bi drugi pjevati mi elegije?

Brzo sve naučiti moje će potomstvo,

pamtiti te, Hrvatino pod šatorima

kojima se razvilo poklonstvo

krvi našoj, jedinoj što Bog je ima.

28.10.2014. 17:35

Priroda za jesti

Zarumenila se krošnja, zemlja ispod nje,

staro drvo drži među njima vezu;

usporenim ritmom kiše skriva godove,

a krošnju svoju priklanja si povezu.

Ja s previše velikim apetitom čekam lišće

koje propada i podsjeća me da je vrabcu hrana.

Moj preprazan želudac, moja suha usna išće

hraniti se jedinim mi kruhom ovih dana,

kišom što je oledenila mi prste i svo lice

pa me boli sve, i glad, i zima, tuga.

Sada vidim da su sve presretne ptice

najsretnije tada kad ih hrani duga.

Ne vjerujem sama sebi, od toga sam sita;

od tih lijepih prirodnih vidika,

od mašte kojom postajem ja vila vilovita

i od najljepših prirodnih slika.

Čemu jesen, čemu hladne ili vodnjikave zime;

čemu kišna jesen, ako nije zasićena?

Svakako mi treba izvor s kojega mi usne prime

svu tu hranu kojom priroda je nakićena.

Sada idem prošetati lišćem u mislima,

a sve ovo pišem sanjajući budna

jer mi moja noć niti spokoja ima,

niti može pomoći mi trudna.

Samo da se još malo uspavam

zvukovima sve te prirode za jesti.

Samo još si list po neki poravnavam

na toj mojoj šljunkovitoj cesti.

27.10.2014.  21:15

Sokol i mjesec

Opet sam okrenula na živahnog Vivaldija,

zlatan mjesec od nas oboje je pobjegao.

Za sve buduće i za nas nastupa nostalgija

kao da je ovih dana sivi sokol podlegao

onome što oko mu je dugo pregledavalo

dok je radostan uživao daleko na visu

i onome svemu što je željno prelijetavao

ne bi li što dobra ulovio i donio klisu.

Mladi su se sivi sokolići raštrkali

svuda naokolo oko razbacana plijena

jer je sokol odnosio ulov sasvim mali

daleko i sve to više do sakrivenih stijena.

Mnogi sokol jošte jako gladan ostade

i svi mladi krenuše u svoje potrage,

a mnogo ih u tome teško propade,

jurili su daleko od stijene njine drage.

Jaka čežnja nalazi se u živahnom Vivaldiju,

zlat se mjesec neće još na nebu pomoliti.

Kao da mi netko pjeva dok im srca biju,

kao da će sokolići se po rijekama proliti.

Sivi sokol još sve više i mjesec nadlijeće

u potrazi za svojim mladim sokolićima.

Da im ipak još ulovi one junačke sreće,

ruši se na mjesec što ga utopila plima.

Sigurno će uspjeti na posljednjem letu

jer plima mora odnijeti i mjesec, i sokola.

Naopako, sve od jeseni i zime prema ljetu,

mladi sokolovi letjet će i preko mora.

27.10.2014. 19:34

Anđelica

Možda te je moja anđelica

noćas posjetila na tvom putu;

možda zlatna njena strelica

zadala je tvome srcu ranu ljutu.

Pješački sam hrabro pokušala

stići tamo gdje su bile lastavice

pa sam ih u molitvi poslušala.

One dale su mi krila moje anđelice.

S brda, s dola otišla sam krilima

daleko u onom tajnom smjeru.

Sve su vrijedne pčele svojim rilima

pozdravile moju dobru namjeru.

Tako ostadoh bez krila pješakinja,

ostadoh sa srcem na dlanovima,

tužna kao nebeska prosjakinja,

osujećena u svojim planovima,

no, već je srce izmolilo i zavapilo,

do Boga je stigla moja nesreća

pa je mene opet svugdje bilo

gdje pronađoh krila veća.

Na tim krilima ti anđelicu svoju šaljem

da na onim sastancima bude prva.

Tamo ja ti preko njinih ruku predajem

puno većih pozdrava i udvaranja mrva,

ali me je strah da ćeš čuti

kako neslavna je moja pustolovina.

Ostali su tragi ljuti,

od pčela i lastavica moja domovina.

27.10.2014. 18:39

Hrvatska dilema

Kada željela bih izmisliti sebe i domovinu

ne bih našla ništa drugo nego Hrvatsku i ovaj grad.

Tu sam uvijek nalazila samo pustu trinu,

grozne apetite, vražje djelovanje i mog puka jad.

Tu sam, usred ova historijska pakla,

pronašla sve ono što mi stranci napominju:

da sam nedostojna, samu sebe smakla,

da sam u začetku osudila se na milostinju

jer me drže jedva nekako u rezervatu,

jer me mora sila neka strašna, vladajuća

posvema istrijebiti vlastitome bratu

jer da ništa ne valjam, da mi gori kuća.

Upinju se zvijeri, a sve da me razuvjere,

upinju se na sve strane mene jadnu uništiti.

Osjećam na koži svojoj strah bez mjere

koji samo želi mene tužnu još potištiti.

Obraćam se Bogu svome kojega mi napadaju,

koji kazuje mi da sam vrijedna iznad svega,

da mi zato niti kamen pod glavu ne daju

jer je Njegova prekrvava mi stega

izvor svake moje vrijednosti i dragocjena.

Naiđite mi, svi moji istrebljivači

da bi narasla do neba moja cijena,

koji prijetite da od Boga svi ste jači.

Pa kad sam tako ušljiva i premizerna

kako  govorite vi, koji svu ste pamet popili,

kad sam vama kuga neizmjerna

i kad ste mi već odavno sve vitezove pobili,

što se pjenite toliko oko moga silna jada?

Što ste silne planove stvarali na mom rođenju?

Što me uvjeravate da sam sitna i premlada?

Što vas tako motivira k mom onemoćenju?

Ja to ne znam. Kad bih spoznala si moć,

više ne bih imala ni sebe, niti kakve vrijednosti.

Boga, kojega svi znaju, zovem u pomoć

pa da vidim tko je tko u vjernosti.

26.10.2014.  12:15

Moji vjerni zločinci

Izbacujem se pjevanjima,

kao raspad mali svaki mi je stih,

nespretan izljevanjima;

urnebesno lako psovku ja izbacih.

Tada pitam se da l’ štogod ima

još u meni što se nije reklo

pa se kao vosak prima;

niti da bi me opeklo.

Razvalio se vodom val,

brana neka popustila teška.

Kako dobro došao je zal,

kako jošte mnome treska.

Prijatelje imam, zatočenike

i tko je veći barbar, ja ili krvnik?

Opet tražim početnice

kao da sam vječan uznik.

Uvijek netko i za sva vremena,

to su oni svijetli i iz tame.

Da li da još spominjem imena

ili možda slobodno je za me,

možda moram tako tešku istinu izreći

da joj ne znam konca niti kraja:

koliko još glava moram prijeći

da bih putila ih do svog raja?

O, da, prijetnje stižu sa svih strana,

ja sam prijateljica tih zločinaca.

Svima sam od srca u molitvi odana,

ali dosta mi je spuštenih palaca.

Ne možeš me prevariti koji jesi kao pravednik.

Ne, više ne!

Ti si samo običan od zala proslijednik

koji skida sve.

Ne varaj se, možda ja sam zato tu

jer sam poprilično uporna.

Sve si mislim da si blizu zatvoru.

Ja u raju nikad nisam umorna.

25.10.2014. 21:58

Ilegala

Zašto uvijek mora biti bolje

ono što je izvan svakoga opredjeljenja;

zašto protiv svoje volje

vodim borbe istrebljenja

jer ja uvijek bolje prođem

kada sam u ilegali

nego kada glasno dođem

vikati da nešto fali

gluhim, slijepim sestrama i braći.

Nema ljepše sreće od sakrivanja

kada noć je duga, dan je kraći,

nema slađe od izbivanja.

Naravno da napad mi je lakši

kada prema svjetlu virim,

to je sigurno u mojoj praksi,

i kad iznenada sve zakrilim.

Nema slike kao što je mrak,

nema riječi kao što je šutnja, muk.

Nema smrti kao što je krak

iz dubina kojim zbori puk,

onaj ondje gdje se stajališta zbrajaju

i gdje nema nikakve dileme,

gdje se ilegalci nikad ne razdvajaju

niti od njih ima treme.

Uvijek ću se vraćati

k sebi samoj, svome rodu,

u svoj brlog povraćati,

ne slijediti modu

po kojoj si liječim traume

na narodu i sve do peta koljena.

Odlazim kroz podrume

kako bih se odricala plijena

što ga uzdižu na hladne spomenike.

Mrtvi zbore preko mojih djela.

Ja njih sve osjećam, nemam slike

nego samo znam da imam udjela.

25.10.2014. 21:21

Mač u krvi

Najljepše se cvijeće rađa

kada krv proteče venama,

kada nema laži, krađa,

kad se val obruši stijenama;

kad prostruji životna tekućina

i kad srca, ruke, oči plaču.

Kad iz glave izlazi vrućina

i kad progovore neku jaču

jer tek onda žive duše postaju.

Ne slažem se s neutralnostima,

one samo tada preostaju

kad se živi u banalnostima.

Sve sam pore molitvom ispunila,

ali nađoh pusto licemjerje.

Sve sam sjemenke izrunila,

ali osta samo tvrdo iverje.

Tada odoh lutajući ulicama,

a kad tamo, svuda dušu pronalazim.

Čak sam klanjala se pticama

i još uvijek po životu plazim

i, ako umrem, toga neću znati

jer mi hladan mir jako je zagušljiv.

Mrtva duša ne zna ništa ubrati,

a i redovan je obrok ušljiv

pa mi tijelo čezne zdravlja.

Ovdje ja sam gdje je živa voda

i gdje uvijek ima slavlja,

to je vječna mi sloboda.

Hvalim Tebe, Kriste, Bože jedini,

u Tebi mi sva milina

koji prvi otkrio si bodež silni

da prostruji venama mi istina.

Uvijek ja ću naći dobra razloga

da se još koprcam, da se dalje borim

jer je samo s Tobom uvijek važna sloga

radi koje jesam, radi koje gorim.

25.10.2014. 10:35

Kruha, igara, duha koji stvara

Imam neka neriješena pitanja o ratu,

skliskim terenima i demonstracijama,

to je ono kada svakom Božjem svatu

opendreče silnim racijama

ili kada nenadano to topovsko meso

oživljava, uskrsava kao društvena rana.

Sve su sredili u svijetu uz expresso,

da će siromahu biti sreća prodana

i da će onda vladati kreteni.

I nastupe mi konvencije,

serviraju se ugovori rastepeni

koji nemaju esencije.

Kako ružno tada ja izgledam,

ne mogu se uklopiti,

nikako da sve poredam

pa me teže poklopiti.

Želim stvarati si zemlju u reali,

poslije ratova se to najbolje vidi

kad se dižu oni što su pali,

kad mi srce kaže: samo idi.

A kada ni ratova nema,

nema nikakvih opcija,

grobak pusti tada se priprema

kao uspavana promocija

svega blagostanja, mira.

Zar sam rođena za spavanje

ili stvarno sve me dira

jer mi priječe stvaranje.

Tada dobro dođu razni štrajkovi,

stvarne promjene se ištu.

Ratovima su posvećeni mi lajkovi,

mira nema na poprištu.

Dugo su me učili da sam nerealna,

sve dok nisam otkrila im beznađe.

Sada znam da čežnja jedina je stalna

i da ništa nema bez poštene svađe.

25.10.2014. 09:53

PUN MI JE KUFER TIH BRANITELJA JER MI GOVORE ISTINU!!!

„PUN MI JE KUFER TIH BRANITELJA JER MI GOVORE ISTINU!!!!“

39.611 sudionika iz WWII u Hrvatskoj ima 2.721 Kn mirovina bez plaćenih mirovinskih doprinosa

22.226 branitelja iz Domovinskog rata ima više nego ostarjelih partizana koji su uskrsnuli

11.578 partizana u Hrvatskoj su bili djeca u vrijeme WWII ili su unuci partizana

1,5 milijardu isplaćuje HZMO partizanima

Javna je stvar da olinjali partizani dobivaju ordenje Domovinskog rata kako bi se omirovili za unuke

Do you have experience with the Croatian judiciary?

Did you know that reference to the law in this country is like telling an ancient joke in kindergarten ?

It is especially funny when powerful people of this country are calling for a law saying that the same law must be respected. There's nothing more to respect the laws appear to have been leaked from the Pandora's box as they are by them messed children , you must try to accomplish any of their right to see how this is impossible, whether it be the little things , whether politicians .

In addition, these laws create crime and help the mighty that the conduit joint criminal ventures. The laws do not make sense or common spirit of the law as it is an ideology that creates them decadent , destructive and clumsy .

I believe in the rule of law and justice, but here it doesn’t. Crime governments so funny trying to figure out by legal means anything. It is also evident that this horde in Savska 66 for years unsuccessfully trying to implement the rights in the work of collecting signatures with the help of violent mergers . It can not work more and therefore is essential for fast and effective , concrete action at all levels " system " .

Also this Catholic nation does not have to say that the ideals here no not . We all know that in just one person , and the truth , and justice , and liberty, and that everything in it unified in Christ. Whoever keeps one ideals , and without God , it collapses and does not know any more where it is, nor where it will .

23/10/2014 . 08:38

Imate li iskustva s hrvatskim pravosuđem?

ZNATE LI da pozivanje na zakon u ovoj zemlji nalikuje pričanju nekog prastarog vica u obdaništu?

Naročito je smiješno kada se moćnici ove države pozivaju na zakon riječima kako se isti zakon mora poštivati. Nema se tu što više poštivati, zakoni izgledaju kao da su iscurili iz Pandorine kutije i kao da su po njima brljala djeca, morate pokušati ostvariti bilo koje svoje pravo da biste uvidjeli  kako je to nemoguće, bilo da se radi o sitnicama, bilo o političarima.

Osim toga, te zakone stvaraju kriminalne skupine i pomažu moćnicima da PROVODE ZAJEDNIČKE ZLOČINAČKE PODUHVATE. Zakoni nemaju smisla, niti zajedničkoga duha zakona jer je ideologija koja ih stvara dekadentna, uništavalačka i šeprtljava.

Vjerujem u pravne države i u pravosuđe, ali ovdje toga nema. Kriminal vlada pa je smiješno pokušavati dokučiti pravnim putem  bilo što. Također je evidentno da je ova horda u Savskoj 66 već godinama bezuspješno pokušavala provesti prava u djelo skupljanjem potpisa i uz pomoć silnih udruživanja. To više nikako ne funkcionira i zato je neophodna brza i učinkovita, konkretna akcija na svim razinama „sustava“.

Također se ovome katoličkom narodu ne mora reći da ideala ovdje nikakvih nema. Svi znamo da je u samo jednoj osobi i istina, i pravednost, i sloboda i da je sve u njoj objedinjeno u Isusu Kristu. Tko se drži  jednog ideala, a bez Boga, taj propada i ne zna više ni gdje je, niti kamo će.

23.10.2014. 08:38

TELEVIZIČARI U MENOPAUZI

Ne kužim te ljude, svi su nekada nedavno bili mladi i perspektivni. Izgleda da su izgradili zid oko sebe i kao da su na pustom otoku. Ozbiljno vjerujem da su taoci.

Jer ne može se toliko glumatati. Jedini osjećaj kojega imaju je strah. Vidi im se po facama da jedva dišu.

Yusipe, hoćemo debatu

Kad je već tako dragovoljno poslušao glas naroda i prikazao se javnosti kao pokretač demokratskih promjena u zemlji, Predsjednik ne bi smio praviti se kako ignorira najdemokratskiju predizbornu promidžbu koja postoji danas u svijetu, a to je debata pred kamerama.

Konzervativni Protukandidat je bio jasan i glasan, izprovocirao je Predsjednika na njegovoj vlastitoj državnoj televiziji u najjačem terminu i to zna cijeli svijet (1). Profesor Kujundžić prozvao je predsjednika Josipovića, po zakonu je postupio (2) objavivši svoju kandidaturu iako Predsjednik RH ne postupa točno po slovu zakona i tu je već apsolutno sve rečeno.

Iskreno, ne bih se željela sukobljavati s takvim kandidatom kao što je profesor Kujundžić, ali bih vrlo lako tresnula šakom o stol predsjednika Josipovića. Debata bi bila, kad bi je bilo, najbolji pokazatelj očiglednosti svih poteza koje su do sada učinili kandidati za nove izbore.

Protukandidat je već za dvije dužine u prednosti, a Predsjednik se još nije ni pojavio iz mišje rupe.

19.10.2014. 08:18

Od čega žive Hrvati

Svome narodu bih čak i predbacila slabo sjećanje.

Kad god je bila neka frka, nikoga od nacija i država nije bilo. Bili su neki lobiji, neki poštovani pojedinci, ali ovaj narod nikada državu prijateljicu nije imao koja bi se izjašnjavala kao pokroviteljica Hrvata ( za razliku od Svetog Putina koji se prikazuje kao zaštitar našim susjedima, primjerice).

Kad je bilo Proljeće, ugušivalo se.

Kad je bio Domovinski rat, moralo se samo slikati.

Sada, kad je veliki sudski proces, govori se kako je bilo čak i stotinu ubojstava po svijetu, a ne samo ovo jedno. A Goli? Na tisuće.

Svome bih narodu predbacila mentalitet potlačenosti. Ne možemo mi shvatiti da je Hrvat uvijek uzdao se samo u se i u svoje kljuse. Da imamo sve što nam nitko oduzeti ne može jer čija je zasluga da smo još ovdje? Samo Hrvata. Što onda riskiramo ako slijedimo samo sebe i svoje najiskrenije hrvatsko mišljenje? Nema rizika, možemo samo dobiti. Sve što druge nacije mogu izgubiti, mi nikada nismo niti imali, niti željeli. Nemaju nas, bilo tko, čime ucijeniti, ali jako dobro znaju da ne trpimo nepravde i da se raspekmezimo od jada kad nam zadaju niske udarce. I tada se povlačimo jer gdje još danas poštenje vlada?

Ima, naravno, poštenih ljudi. Ali čim se nameću svojim poštenim namjerama, gube. Jer nije pošteno uopće nametati se. Upravo u hrvatskoj nenametljivosti krije se opstanak nacije.

Nije bitno nama hoće li nas držati strašljivcima ili budalama. Mi se bavimo sami sobom. Kažu da smo nesložan narod, a ja ne znam niti jednu naciju koja tako diše kao jedan. Mnogi pokušavaju na razne načine, ali hrvatski specifikum nigdje drugdje ne postoji i ni sa kime se Hrvati ne mogu ujedinjavati, niti mogu u kakve alijanse pristupati dragovoljno.

No, kao što današnje Evanđelje po Svetom Luki kazuje, malo je Isusu sljedbenika među vukovima. Da nas ne drži Gospodin, kako bi Hrvati opstali? Nema šanse jer slike budućnosti u Hrvata oduvijek su bile porazne u povijesti. Malo je Hrvata, ali Bogu dovoljno.

18.10.2014. 07:25

U tami

Padovi i razne pogibije

nisu zaista razlog čovjeku da prestane

jer ako izgubi alibije,

što ostaje, što ako borba nestane?

Zar nije Bog njegov taj

koji će ga dočekati uvijek,

makar ode i u raj,

makar i promijeni tijek

onoga zla s kojim se hrve?

Ili će ga blagosloviti,

ili će mu dati nove mrve

da se mogne boriti.

Čovjek je uvijek pred Istinom

i jao onome koji izgubi joj lica,

koji ne vjeruje niti snom

i tko sam je sebi izdajica.

Lako sve je vjerovati

ako prisjećaš se dostojanstva

što ga Istina pozlati

pa mu dade sva prostranstva.

Sjećaš li se neprekidno svojih prevara,

nećeš stići niti blizu bilo kojem stvoru.

Ako pamtiš pak si svojih davnih dara,

ulaziš na vrata rajskom dvoru

i uvijek te na kraju spremna čeka

borba tvojih strahova i tvoje vjere.

Strah je ogromna ti rijeka,

ona sve to više ište pronevjere

dok te Istina spašava,

prije ili kasnije.

Otezanje samo pogoršava

vidjeti se jasnije.

Još je teže vjerovati

više drugom nego sebi samom,

tako sam ćeš izrovati

srce što ti vlada tamom.

17.10.2014. 23:47

Moj vizionar

Vele da za lijepe riječi

hrabrosti moram imati

sprovesti u djelo,

ali vizija me liječi

koja će mi hrabrost dati,

koju reći treba smjelo.

Moj će vizionar, ako treba, poginuti;

ako ja mu zborim s nevjericom

da je sav u oblacima.

Ne vjeruju ljudi da će se događati

da će proći letjelicom

preko zmaja s ugarcima.

Vidim samo jedno, to je strah,

strah što lebdi ovim narodom

koji gotov sav je pasti.

Uzeli su već mu svaki dah,

ali s mojim Porodom

vizija će rasti.

17.10.2014. 22:39

Istrebljenje

Ne znam što bih rekla, nemam želja,

samo mi je važno stvarati sve tako

kao da na prazan papir suza pada.

Sve je kao da me nije niti prožela

ona nadahnuta žica što se ne da lako,

kao kad se starac jedan ničemu ne nada.

Sjećanje mi pamti raznolike dane

kad sam počinjala pjesnikinjom biti,

svako malo nešto bih napisala.

Često stih mi sam od sebe stane,

često moram gorke muke skriti

kako ne bi od sveg nastala mi samo šala.

Ni sad nemam sve te neke slavne epitete

koji učili bi duše ljepotama skladanja

ili koji bi me daleko u društvu lansirali.

Ne svidje se meni kako čitaju poete

kao da je pjesma gubitak nadanja,

kao da su pjesnika političari birali.

Dušom sam nepismena i ne volim fraze

iako i skitnice sve znaju što će reći

pa ja jednostavno nisam čitljiva.

Zašto bih sanjala kad me mnogi gaze,

kad ja volim odmah na stvar prijeći

i kad sama ja sam bilješka skitljiva.

Lako ti je mene uslikati pored kontejnera

pa ispisati neku tešku slavnu mudroliju

kako bi se srca auditorijuma podrapala.

Moj ti prvi slušač samo oko mene zvjera

ne bi li mu neki prolaznik otkrio čaroliju

kojom ga uvjerim da još nisam žedna skapala.

Da li poznaješ statistiku, znaš li taj podatak

koji govori da velikani nepoznati umiru,

u najvećoj bijedi bez koje nema romantike,

da ne znaju mu prijatelji da je takav svatak

prepun žeđi od koje i zvijezde uviru

i da čitaoci nespretni su na poljima semantike?

Pjesma jedna uvijek znači uzaludan pokušaj

kojim duša čezne izbaciti se bilo kako,

makar često muca, izaziva sažaljenje.

Rijetko možeš frendu reći: poslušaj,

daj mi reci da si spoznao me lako,

da l’ si svjestan što je istrebljenje.

Slađe svakome je živjeti normalno, realnije,

ne hoditi stazama velikih i nebeskih otkrića

jer to znači da će morati izgubiti sebe;

tugovati, gladovati puno je stvarnije

nego čeznuti za spasom samo jednog bića,

nego predati se siromahu koji zebe.

Još i danas ne znam gdje li takav spava,

svi su oko mene zbrinuti i plaču,

ne da im se čak ni pogledati.

Ovdje, kod mene je cesta sasvim prava,

niti nemam neku inspiraciju jaču,

ne da mi se više pripovijedati.

Možda ipak ti si jedan takav siromah,

možda ne znaš gdje ti nalazi se žeđ,

reci da li pjevaš na raskršćima

i tko je taj što uzima ti dah.

Da li sad već spuštaš svoju vjeđ,

ili tvoje srce sreću ima?

14.10.2014. 23:37