utorak, 14. listopada 2014.

Razočaranje

Čime bih Te mogla razočarati,
možda stihom nespretnim
ili čime bih Te još zamarati,
nekim klikom možda nesretnim?

Ono što si vidio u meni
ispod svake doline je nisko
pa me ipak milostivo oplijeni
kao da Ti nije ništa sklisko,

ništa tako neznatno
kao što sam neka ja,
neko trnje blatno
rizičnoga područja.

Kad si jednom uspio me pogledati,
kad si jednom otkrio mi bijedu,
što još može dalje se poredati?
Možda nit što vještice opredu?

Ili da li sam te gorko uvrijedila
jer sam prozborila sablažnjivo,
mogućnosti prorijedila
namjerno i nezajažljivo?

Možda bila sam prepoduzetna
kad sam pokušala dokučiti
što je ljubav neka presretna
koja ne zna kraj polučiti;

možda ne valja što smetam neprekidno
mjesto da još malo bolje pazim
kako izići iz blata što je tako selektivno
pa da k nebu ja zalazim

lako, poput riječne struje
kojoj samo treba se prepustiti,
makar vodopadi blizu bruje,
a ne dušu vodi strustiti

i silom teškom gurati se ka plićaku.
Vodopadi nose rijeke sve ka moru,
a ja kopam svoju stopu svaku;
možda usamljen si na izvoru.
14.10.2014. 19:47





Nema komentara:

Objavi komentar