Čovječanstvo je najviše naučilo zahvaljujući najvećoj greški, ali ju uporno
ponavlja. Sve dobro što smo postigli nema nam tko pohvaliti. Rijetko ljudi vide
koliko je dobroga na dohvat ruke. Zaboravljamo da su veliki kraljevi i
samovladari znali biti i vrlo korisni za narod, za gospodarstvo i razvoj
kulture. Mislimo da će nas demokracija spasiti od raznih autokrata. Demokracija,
država, pravo, konkurentnost, mediji – o tome sam jednom kontemplirala. Državu imam
da ne bih stvarala vlastito dostojanstvo čovjeka kakav jesam, sa slabostima i
pobjedama. Pravosuđe mi nudi imaginarnu osobnost i zasluge te odgovarajuće
pozicije u društvu pa mi određuje tijek misli – moram se boriti za ta svoja
imaginarna prava. Pravosuđe mi daje odobrenje za život kao da već nisam ja ta
koja je bila živa i prije pravosuđa. Negativističko je, služi prevenciji, a ne
stvaralaštvu. Pravosuđe je prevencija kriminala, a kriminal je nepoštivanje
pravosuđa – da ti se zavrti i preokrene želudac.
I ta konkurentnost, samo spriječava mir i dobro oko mene, stvara mi
protivnike, suparnike i neprijatelje.
Ne pravim se pametna, mirno sam živjela dok mi gospođa Politika nije
zakucala...ma, što zakucala, napala me je. No, zahvaljujući ratu i gospodarskoj
krizi prekinula sam s mirnim životom i – ozdravila od jadnoga načina života bez
dostojanstva. Bez daha slobode u onom najintimnijem smislu. Sukobi oko mene
stvarali su u meni pitanja koja dugo nisam mogla rješiti, stvarali su se i u
meni sukobi i postala sam agresivna prema drugima. Više me nije bilo strah od
tuđega mišljenja nego me je bilo strah za goli život i preživljavanje. Nisam više
imala problematičnih pitanja o tome tko sam, što sam, odakle sam došla i kamo
idem. No, pitanje je bilo zašto od djetinjstva do te zrele dobi toga presudnoga
momenta nisam rješila sva ta pitanja nego pod starije dane. Gledam djecu,
postavljaju ta pitanja prije nego što nauče pisati ili guglati. A gdje sam ja
bila trideset godina? Zaista nikada nisam razmišljala prije na takav način. Odakle
sam došla? Pa, iz Juge. Iz one savršene Juge gdje je sve bilo harmonično i bezlično.
Nije bilo rasizma, ali nije bilo niti šanse da pogledam nekome čovjeku u oči. Nije
bilo neimaštine, ali nije bilo ni refleksa za samoodržanjem i truda oko
samozapošljavanja. Nije bilo prosjačenja na ulicama, ali se nije moglo slobodno
niti preko grane. Sve je u mome organizmu šljakalo harmonično, a ja sam bila
jedinka bljedunjava i gledala okolo sebe maske koje nisu imale crte lica, niti
individualnosti, niti osobnosti. Došla sam iz ničega i konstatirala da mi je
valjda već prošlo pola života, a da ja već moram otići Bogu na istinu.
Čulo se da će biti vojni udar i žene su panično počele kupovati rezervne
role higijenskog papira, kobasice su se zamrzavale, nabavljalo se plastičnoga
pribora u više primjeraka za sve namjene, a neki su čak i kreativno skucali višak
drva za grijanje. Državni iliti vojni udar značio je ljudima da neće imati
kruha. Kruha! Nitko nije znao uopće što to znači i što se ima očekivati.
Danas, kad neki kažu da su naši dragovoljci sami odlučili otići u rat i da
nisu od države zavojačeni, pitam se kakav su izbor ljudi moje zemlje uopće
imali i jesu li mogli birati hoće li biti ili dragovoljci ili masakrirani leševi.
Dobar izbor, predobre prilike i puno vremena za razmišljanje i vaganje bolje
solucije. S toliko mnogo opcija zaista ne kužim, ako ćemo ironično, kog su
vraga ti dečkići u tenisicama i s jednim ili dva metka ganjali po šumama i
gorama dok je mašinerija tutnjala i ljubomorno rušila sve pred sobom na
cestama, ulicama i iz zraka. Tko im je kriv što su preživjeli i što su mi
spasili zemlju, moj grad, mene, moju kuću i moju ulicu i silnu dječicu.
Tada je bilo, rekoh, čak i neko vrijeme uživancije u oslobođenju od terora
i bilo je sreće u toj slobodi i svim silnim mogućnostima koje su stajale pred
ovom državom. Svi smo izgledali kao da smo jedno. Ona teroristička gospođa
Politika je izgledala kao da je odapela i tko bi pomislio takvu gadost, tko bi
povjerovao da će se neman povampiriti u liku i djelu praunuka iste one
dekadentne ideologije koja je stvorila zmaja i petokraku!
Ovoga puta nam ne trebaju mediji, niti oružje, treba nam GLOGOV KOLAC.
29.10.2014. 21:00
Nema komentara:
Objavi komentar