I kada ne molim, sjećam se uvijek uskrsnuća;
sjećam se tebe zbog svih naših tajni.
Čak i ako ne dođe na mene nevjerica vruća,
mene drže prema tebi osjećaji trajni.
Sada, kad pomislim samo na taj jedan tren,
sreća me poplavi, to je sasvim dovoljno
za svako daljnje djelovanje i za stih mi snen.
Najljepše je ipak naći vrijeme povoljno
pa krenuti u kraće, možda dulje razgovore
kojima se samo sve ponavlja u nedogled
i u nedogled se poslušaju kapi što romore.
Sa mnom tada uvijek ostaje tvoj pogled,
onaj što si ga uputio na našem rastanku.
Što još ima što ti nisam rekla i ponovila,
što još ima u čemu mi kriješ onu slamku,
slamku spasa koja me oborila?
Možda bih te morala jednom preduhitriti,
možda tebe iznenada treba dozvati u svijest.
Možda svaki moment moram usitniti
sve do časa kada vidim kako diše brijest
ili neku pticu koja pokušava sletjeti
lakim krilom na još lakšu grančicu;
tada pronašla bih kako uspomena prijeti
odaslati cijelu vječnost u tamnicu.
Ti si uvijek imao strpljenja pokret zaustaviti
tamo gdje izgleda najprivlačnije
nekom oku koje znalo bi se slučajno pojaviti
čak i tada kad je nebo najoblačnije
pa sve stoga oblaka bi s neba nestalo.
Našlo bi se sunčanoga traga
najdalje u podrumima gdje bi vrijeme stalo,
sasvim blizu ona ognja draga
na kojemu vječno pališ naše svijetle svijeće.
Hvalim Boga koji mi te poslao,
a i tebe hvalim kao primjer dobre sreće
koju si mi kao baklju predao.
08.10.2014. 22:37
Nema komentara:
Objavi komentar