četvrtak, 28. studenoga 2013.

Veselim pederima



Veselim pederima
Ne znaš koliko sam puta pustila od sebe strasne želje za potomstvom
i da mi obitelj bude sveta koju sam ostavljala.
Ne znaš kako čeznula sam za pravom obiteljskom atmosferom svom
i tolerirala cure i dečke koje sam zabavljala.

Ne znaš kako čezne vijekom srce moje za prostim zajedničkim stolom
oko kojega se okuplja, moleći, dječurlija,
a otac sjedi na čelu stola. Ne znaš koliko puta me je probolo
saznanje da obitelj pravu nemamo niti oni, niti ja. 

Koliko je tugovalo moje srce usred društva djevojaka
koje pristaju na sve jer ne znaju što imaju
pa se upuštaju u bijedne, zlobne veze, gotovo svaka,
umjesto da se za obitelj otimaju.

Koliko je izgubljenih momaka koji za majkom plaču
dok pokušavaju zagrliti onoga drugog momka do sebe
jer ih djevojke ne žele, traže samo igru i zabavu jaču;
koliko su momci iskvarili djevojaka bez ikakve potrebe.

Ne znaš možda još niti to koliko je starih ljudi, napuštenih
jer nisu stvarali obitelj sred mnogih praznih stolova
nego samo tražili su uvijek drugo sred kuteva zapuštenih;
jer nisu saznali za ljepotu raznolikosti spolova.

Ne mogu te upozoriti jer nećeš me saslušati i razumijeti
jer gledaš gluposti oko sebe koje poslužuje ti sustav bogataša.
Bila sam tamo gdje djeca istorodnih sretnih roditelja žele umrijeti,
bila sam tamo gdje polusvijet sam sebe jedva podnaša.

Pronašla sam čistoću srca u sebi i predala je dalje.
Naraštaji moje krvi ne znaju razliku između mame i tate.
jer ih nisam naučila; ne znam kako obitelj postaje,
znam samo da me primi živac kada ljudi se istoga roda dohvate.
281113 2202

kad sam bio u bolnici



kad sam bio u bolnici

kolačići pripovijedaju,
tele dva se slavi;
to nam zapovijedaju
teve kuće na javi

živina i stvari,
sex i nasilje
mnogi su dari
i smiješno bosilje

koje će spasiti
skupi lijekovi
i naglasiti
umjetni smijehovi

ove mnogoljudne
nacije
i nadobudne
generacije

reklame
iz tame
bankomati
automati
bez glave
same
ne mogu mi dati
da se socijaliziram
nego samo nešto sviram

prošle je zime
bilo nešto drugo
kad su moje rime
razlile se prugom,

iz srca mi izašle,
tebe mi pronašle;
a danas je Božić
na mojoj koži
ostavio
tetovažu
postavio
drenažu
jer opet je moderan
pitiespi
bubreg je razderan
i u komi su svi

pacijenti oko mene
sjećaju se krvi
sanjaju bez treme
kad su bili prvi
jer se moralo ginuti
a sada ih mrvi
što se moraju skinuti

jer bi se pokazale
rane na duši
jer bi se umazale
sve ratne uši

koje se još čiste
svakoga dana
koje čine biste
od starih rana

kolačići pripovijedaju
tele dva se slavi
to nam zapovijedaju
teve kuće na javi

sjedim doma
ovaj svijet je ludnica
i mislim da sam koma
jer me slijedi neka pudlica

pričam sam sa sobom
stvaram si po malo,
a za mojim grobom
ništa nije ostalo
postavili su televizor
umjesto križa
kakav divan prizor,
bolji nego riža

sjećam se društva
odlazim još jednom
svijet me spušta
okolina čini bijednom

nikada si neću
naći medije
uživat ću sreću
jer mi srce bije

kolačići pripovijedaju
tele dva se slavi
to nam zapovijedaju
teve kuće na javi

kada sam izašao
koža se prolijala
nisam se snašao
reklama je dolijala




srijeda, 13. studenoga 2013.

Mračna zora na jezeru



Mračna zora na jezeru
Kada sreli smo se noćas na obalama onoga tamnog jezera;
kada je mračno, vedro svitanje zamijenilo ponoćne stražare
koji u tišini su samo molili ; tada, kada sam te vidjela,
sve su moje slutnje izblijedjele, a čeone se lagano zažare

kao da pečat moga pomazanja progovorio je nekim stranim jezikom
pa, sva drhteć', netremice gledala sam u tvoj plašt kako svjetluca,
samo da spoznam, samo da sve dobro upamtim mirisom i preslikom
kao što to obično sam činila i prije i kao da mi srce moje uopće ne kuca.

Kada spoznah da već odlaziš, u trenutku kad je meni sve već bilo jasno,
nisam tražila te, ta čemu, samo vidjela sam zoru kako se najavljuje;
novi dani posta, kojega ja obdržavala sam prije s tobom strasno,
počeli su opet nadahnućem puniti mi žile dok se obzor malo zamagljuje.

Sigurno ću navratiti dolje opet, sigurno ću nekim zgodnim časom
pronaći ti zjenicu iz koje samo jedna poruka se odražava.
Potvrđuješ mi slutnje sve, ali više još me ti odvodiš svojim spasom
čak i u predjele nepregledne, tamo gdje i sunce često spava.

Uzalud je sve mi drugo, sve što činim kao da sam samostalna
jer o tvome odobrenju ja ovisim. Bilo kada, bilo kako,
ja ću tebi odgovoriti; ta pokornost, sloga ova neprestana,
mojeg žića jeste žar. Sve bi drugo bilo naopako.  
1411 0444

utorak, 12. studenoga 2013.

Odlikaši pojma nemaju



Odlikaši pojma nemaju
Dar sam imala ja odavno i oduvijek, i još puno darova si pamtim
koji bili su moj put u odrastanje, sve do dana kada sazrela sam bila
da ih spoznam u sebi. Predivan je bio oganj koji vječno plamti
u onome trenutku kad sam prvi puta školu ja pohodila.

Nije škola zlo, ali ima obilježja strašna politike i idealizama.
Ubilo je mene odlikaštvo, ubiše me školovanjem silne prepreke
od zadataka koje ne može riješiti svijet i politika sama.
Zato nas i muče u školi jer očekuju stvoriti genijalce neke.

Budući da nema smisla u tom svijetu, još je teže naučiti nespretno
premnoge podatke i na silu. Tada moji silni darovi istom nestadoše
uslijed učenja i truda uzaludna da izmjerim svoje srce sjetno
i da spoznam bit raspadljivoga koje uvijek srdi se i ocjenjuje loše.

Dok su nastavnici nekako se snalazili, djeca istom pripovijedala su
nešto sasvim drugo od onoga čemu težilo je školovanje.
Ljubila su djeca, divljala i smiješila se, trpkim tonom zapovijedala su
da naučim život, tajne, igranje i preživljavanje.

Prastari instinkti isto takvi bili su kod naših roditelja
pa se moglo često naći traga smislu u čaši mlijeka,
a nekada i na policama skrivenih ormara rukovoditelja,
tu se nije učilo nikada ništa, od pamtivijeka.

Skriveno je bilo najprivlačnije, puno ljepše nego razne lektire
koje samo služile su onako, za vježbu nekim sanjarima.
Potajno je prelistavanje otkrivalo vječne, ali krhke leptire
zarobljenih misli koje lebdjele su kuloarima.

Poslije nikako mi jasno nije bilo zašto škola pobija sebe samu,
zašto moram pogrešno učiti i poštivati da bih smisao pronašla.
Iste one tajne dali su mi učiti tek onda kad preživjela sam tamu
osnovnoga idealističkoga školovanja. Život sam promašila

dok još jako mlada djevojka sam bila, i to je ono što je mnoge ubilo.
Navikla na pretraživanje, opet učila sam onako, između redova,
jer nisam vjerovala ništa i nikada mi nije školovanje bolje bilo.
Darovi su moji nestali, procvala je u meni sposobnost nova.

Silom prilika našla sam se tamo gdje se čuju zvuci i vide se slike
neke nepropadljive stvarnosti koja se je podrugivala po malo
svemu što smo službeno učili. Smiješne su to bile školske odlike
i nikome nisu potrebne zaista bile. Nikakve koristi nije se znalo.

Još i danas vidim odlikaše iz osnovnih škola
koji prošli su sve super i postali genijalci.
Ponekad se podrugujem, ali velika je smola
što sam darove izgubila koje nemaju znalci.

Dok je školska sprema moja negdje u sredini,
život moj je samo bio gorka rijeka.
Nikada ne slušam genijalce, uvijek rišem na poleđini
razne crte, zamišljena slova neka.

Ono što od mene dolazi, u dubini darove mi skriva.
To sve predajem za daleku budućnost i pod otvorene oblake.
Sve što nisam naučila, oslobobađa me od upliva
onih besmislenih sati kad sam učila. Slutnja moja ima korake lake.
1311  0720

Skok u ponor



Skok u ponor
Jedna od najvećih vrijednosti našega susreta
jest u tome što ga nismo morali ostvariti,
što smo mogli previdjeti se bez velikih okreta
i tada nas nitko ne bi želio rastaviti.

Nismo nužno morali se pogledima pronaći,
nije bila nikakva nasušna potreba u nama.
Nismo morali u trnje zaći,
putevi su nam bili urešeni dobrim stazama.

Lijepo je kad u izobilju sjetiš se svega toga
i znaš da je možda sada pravi čas za životni poziv
pa odlaziš u trnje gdje nije ti stupila noga,
nebesima nudiš se dok se zemlja od toga grozi,

ali ti ne brineš dalje ni o kakvim posljedicama
i skačeš u ponor neizmjereni kojega si odabrao.
Samo zbog toga ja volim ostati danas sjediti sama
i ne očekujem nikoga tko bi mi boljega života dao.
1311 0516

Najdraži trenutak dana



Najdraži trenutak dana
Prolaznici moga života uvijek žele dovesti me k sebi,
dovesti mene šokom u neko naglo stanje prisutnosti.
Nikada ne stignem otkriti razloge njihovoj potrebi
jer uvijek moja gluhoća uzrokuje njihov bijeg u odsutnosti.

Tako me drže sve češće starom ludom mladolikih usana.
Lijepo je, Gospodine, doživjeti normalan životni mir.
Zaista dobra je samačka neka ponoć besana,
kada niti jedan me ne kinji viteški vjetropir.

Rekli su da ljudi ne stignu često
pronaći dubine svoje usamljenosti.
Ona je ponekad kao ukvasano tijesto,
ponekad je lijek protiv svake bolesti.

Da li to starost je i da li ja to zaista dugo živim
ili samo je hir između dvije životne postaje?
Da li moram još skretati stazama krivim
ili mi utabana staza samotni put ostaje?

Predugo sam tu, kraj tebe,
da bih pogrešnim nazvala ovaj naš zamak hramom.
Predugo već noćim bez tebe,
predugo već usamljenost mene obdaruje vjećnom hranom.

Usamljeni često odlaze u društvo i na sastanke,
samaca je više nego što izgleda.
Uvijek u društvu s olakšanjem pratim rastanke,
takva je samotnost koja mi od mene ne da.

Hvala ti što si odlučio dati mi od posinstva,
hvala ti što si u meni gotovo poginuo.
Učinio si čudo od nerazdijeljivoga jedinstva;
u meni si hram vječni podignuo.
1311 0444

Jutro bez vrabaca



Jutro bez vrabaca
Dani su prolaznici u noćima dubina,
dani su neki dobrodošli gosti,
ali ih ne vidim često, ni koliko ih uma,
ni da li su teški, da li su prosti.

Popodneva su zgusnuta i oblačna
i po njima ne znam kada je sumrak;
možda sada je zora, topla i mlačna,
možda sada je nad vrabcima gusti oblak.

Danima je lijepo malo odspavati
dok zvukovi razni šuškaju naokolo.
Ne znam da li će se kosovi oglašavati
za koju minutu i da li će naići svitanje golo.
1311 356

Obilata plaća je Božji dar



Obilata plaća je Božji dar
Vrijedan je radnik svoje plaće
i zasluženo je dobiva,
ali nitko nije vrijedan zadaće
koja se u radu sakriva.

Sve na svijetu je neki rad,
a dar je svaki samo sa nebesa.
Ako dobiješ dar ponekad,
tada od rada ti ne prezaj.

Tada plaća ti nije potrebna
nego te samo nebo vuče
raditi beskrajno, znaj,
a plaća samo je priručje

ovozemaljsko i poslušnost
u nekom dogovoru.
Tko zbog plaće radi zdušno,
ima samo tešku moru.

I plaća je dar nebeski,
nije ničija zasluga,
ali se pravo žesti
tko god je poslušni sluga.

Vrijedan je radnik svoje plaće
jer uvijek radi, po cijele dane.
On za obitelj uvijek imat će
marljive ruke i potpuno predane.
1211 2115

ponedjeljak, 11. studenoga 2013.

Besmrtni u paklu



Besmrtni u paklu
Vjeroispovijest u besmrnost i uskrsnuće imaju svi ljudi. Oni koji vjeuju da su besmrtni su svi, ali samo neki zaista vjeruju u uskrsnuće tijela po Kristu, Gospodinu našem.
Među onima koji vjeruju u besmrtnost su uglavnom oni koji govore da su ateisti i agnostici. Svi oni vjeruju u Boga, ali ne vjeruju da se je Isus utjelovio po Duhu Svetome od Marije Djevice i postao čovjekom, da je raspet, umro i pokopan, sašao na pakao, uskrsnuo od mrtvih, uzašao na nebo i sjedi s desne Boga Oca Svemogućega te da je poslao Duha Svetoga na ljude.
Besmrtnost bilo kakva nije uvijek istina naše katoličke vjere.
Naravno da izgleda čovjeku kao da je besmrtan jer onaj trenutak kada se probudi, uskrnuo je po volji Isusa Krista.
No, u besmrtnosti se može dogoditi da čovjek zađe blizu Boga, ali da mu Bog odgovori: “Nikada te nisam poznavao”. Ta besmrtnost i vjera u besmrtnost je pakao i vjerosipovijest katolička po kojoj u raj i pakao vjerujemo. 1211 0329

Nezasluženi darovi




Nezasluženi darovi
Evanđelje po Luki, glava 7, redak 7
7 "Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: 'Dođi brzo i sjedni za stol?'

Jedva čekamo doći na neko slavlje ili prekinuti na trenutak svoje poslove pa odmoriti se uz neku okrepu.
Kada mislimo čak i da smo samostalni poduzetnici, mi zapravo uvijek služimo nekome ili nečemu kad radimo, bilo da smo orači u polju, zaposlenici od nesamostalnog rada ili umjetnici.
Tko želi doći na gozbu Jaganjčevu, taj će učiniti krivo ako dolazi samo povremeno i ako prije ili poslije Gozbe nije učinio svoj posao, odnosno, nije poslužio Isusu barem u nekoj svakodnevnoj maloj stvari. Ima nas takvih previše.
Držimo da smo slobodni, ali ne razumijemo vlastitu slobodu koja ne znači da možemo činiti i govoriti sve što želimo. U toj našoj pogrešnoj slobodi kritiziramo one koji Gozbu priređuju, služeći Isusu. Ne smatraju svi katolici da služe Isusu, više vole zapovijedati, pozivajući se na Njega i Njegove riječi i djela. Naravno da za te vjernike Gozba Jaganjčeva ne predstavlja okrepu nego ponekad i nesrpljivo očekivanje da se nešto značajno dogodi, da se posluži neka utjeha ili kakva dobra spoznaja ili savjet. No, ne možemo s takvim očekivanjima blagovati dar, Tijelo Kristovo. Ne možemo kritizirati ili, još gore, ne raditi kao sluge Kristove i tada dobiti nešto što očekujemo, a nismo zaslužili.
Ako smo radili za Krista pa došli na Gozbu, niti tada nismo ništa zaslužili, niti tada ne možemo nikako u vjeri očekivati nešto posebno od te Gozbe kao nagradu.
Tek kada smo svjesni da smo nemoćni i beskorisni, a blagujemo Tijelo Kristovo, tek tada možemo reći da smo kršćani i katolici jer tek tada darovi od Gospodina pristižu do nas. 1211 0306

Slutnja u stihu



Slutnja u stihu
Dvadeset mjeseci dug je život, ništa novo nikada ja tebi nisam rekla;
dvadeset mjeseci samo jedno želim, voljeti tebe i nastaviti tako dalje.
Od te želje ja sam najviše zbog tebe svega neopipljivoga stekla,
sve nevidljivo, odbačeno i prezreno, moje srce tvome srcu šalje.

Nisu moje rime za tebe jer ti jako dobro znaš o njihovom porijeklu.
Ja samo pjevam da bih sebi obilježila datume, i da nađem izražaja
za sve ono što me slutnjom čini koja tako često snažno sva odjeknu
da joj snage niti broja ne znam, toliko je obilata, puna sadržaja

kojega opisati ne mogu pa se zato guram na blogove i među pjesnike.
Svako toliko u meni se slavlje stvara jer ne mogu drugo tebi reći
nego istu zakletvu ponavljati i poslati ponekad tebi namjesnike
da ti darove podlože, da ti staru istinu potvrde. Mostove ću prijeći

koji vežu nas; uvijek staza prema tebi vodi koju stvara Svemogući.
Ne mogu odglumiti čednu, svagdašnju i vjernu udovicu koja nosi
dvije burme na prstenjaku lijeve ruke; niti otmjeno ja mogu ući
u sve lokale i hramove, na sva mjesta doći jer se ničime ne ponosim.

Tim je veće moje blago kakvo ne vidjeh nikada, ni kod koga.
Moje ruke pune su prstenova slutnje i narukvica koje klize
pa ih često namještam po volji, moram budno paziti na zloga
koji jedini mi blago moje čezne krasti. Često činim analize

i prekopavam po sebi, samo da zadržim i sačuvam ovo mnoštvo
nakita i jedna ogrlica uvijek meni stvara radosnu pomutnju
kada je dodirnem, provjeravajući često da li još mi resi uboštvo
u kojemu zahvaljujem za sve što jesam i za moju dragu slutnju.
1211      0145

Unutarnja budilica



Unutarnja budilica
Opet sam zaboravila snove, mada znam da prelijepi su bili;
još se sjećam noći ove koja nema namjeru još proći.
Prisjećam se po malo od svega, ali jači su još nagovještaji mili
moje slavne i nepregledne slutnje, kraljice svih ponoći.

Znam da tebe često u snovima viđam, sjećam se da o tebi sanjam,
ali puno više ja sam tebi blizu sasvim tek kad se probudim.
Tada buđenje je slatko kao ono kada Svetome se odmah klanjam,
nema tada one noćne more nego ja od nadahnuća nagla često ludim.

Iste stare neotrcane rime ponavljam, slično kao svakodnevnu molitvu.
Izgleda da sam postigla upornošću pred Bogom ono udovičko stanje.
Kao sama gospođa bez pratnje, više nemam prijetnju iskušenja toliku,
više zapravo uopće ne trudim se jer je udovištvo moje izmoljeno branje

preobilnih plodova što s neba za nas padaju, svemu našemu sam vjerna.
Sada mrklu noć ja gledam, ne znam da li vjetrovi popuhuju;
da li možda mene ištu usne tvoje ili ruka Boga to je smjerna
samo znam da se preko silnih sakrivenih zvijezda duše naše rukuju.
1211 0103

Drum bez povratka



Drum bez povratka

Novu sada nastavljam ja priču nakon slave Boga i pokajanja.
Danas dan je konačno predivan jer oluja napokon tu stiže.
Dovoljno i previše bilo mi je različita čaranja i bajanja
jer u svijetu bijah bijelome pa mi novi računi se knjiže.

Nisam puno obazirala se na taj svijet jer mi ljubavi je bilo dosta.
Zato će mi ostati ta uspomena dugo, dugo, do iduće prilike.
Vraćam se u skrovište, prestara i nespretna idem preko mosta,
a to se sve uračunava u moje pjesništvo i u moje slike.

Više neću ovo skrovištem ja zvati nego to je sanatorijum,
tu su dali mi da živim kao da još imam dana,
kao da još imam sobu s pogledom na kotlinu i na drum
kojim nikad više vraćati se neću, naprijed ja sam pozvana.

Možda svijetu taj moj napredak izgleda kao da propadam;
niti ja ne mislim uvijek da mi cvate neko rosno cvijeće.
No, za uzvrat ipak Bogu ja se sviđam i ka Njemu padam.
Još za uzvrat od tebe ja uvijek imam puno i previše sreće.

Opet smiješno možda nekome je, to je uspomena
što u meni živi i sve veću i veću vrijednost ima.
Sve mi je atrofiralo, i mozak, i ona moja tiha sjena
o kojoj sam zapjevala nedavno; sve se meni sažima.

Poremećaj moj se pojačao, zapravo sam iscrpljena,
onako, duševno, iz dna srca, iz dna pete.
Samo Duh me drži radosti i opravdanja oplijena;
zaista to više nisam ja, u meni su duše svete.

To ne znači da je kraj, ništa nije u tome još sigurno,
iako bi mladi rekli da sam zmaj s odrubljenim glavama.
Možda nekome sam bila prereka za raspoloženje tmurno.
Možda netko zbog mene se vratio miomirisnim travama.
1111 1714

nedjelja, 10. studenoga 2013.

Anatomija života



Anatomija života
Bog reče i svojom riječju stvori ŽIVE STVOROVE
Knjiga postanka, glava 1, redak 20
20 I reče Bog: "Nek' povrvi vodom vreva živih stvorova, i ptice nek' polete nad zemljom, svodom nebeskim!" I bi tako.

Bog reče i zemlja izvede ŽIVA BIĆA
Knjiga postanka, glava1, redak 24
24 I reče Bog: "Neka zemlja izvede živa bića, svako prema svojoj vrsti: stoku, gmizavce i zvjerad svake vrste!" I bi tako.

Za čovjeka možemo reći da je ŽIVA DUŠA
Knjiga postanka, glava 2, redak 7
7 Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.

Čovjek je živa duša jer ima DAH od Boga udahnut. Dah nije duša, nije živo biće, nije osoba, a to su sve osobine koje pripisujemo onoj besmrtnoj duši za koju vjerujemo da je imamo.

No, ne kažemo da u nekome gradu ima živih tijela onoliko koliki je broj stanovnika, niti kažemo da se mrtvi broje u stanovnike nekoga grada nego kažemo da ima onoliko duša koliko smo ljudi prebrojali.
Po čemu imamo zaključiti iz Biblije da se duša odvaja od tijela i da ima svoju besmrtnost?  Što je s drugim dijelovima jednoga čovjeka, zar imamo, osim udahnutoga daha od kojega postadosmo živi, samo tijelo i dušu?
Prva poslanica Svetoga Pavla apostola Solunjanima, glava 5, redak 24
23 A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće - duh vaš i duša i tijelo - neka se besprijekornim, savršenim sačuva za Dolazak Gospodina našega Isusa Krista.
Dakle, istovremeno i duša i tijelo imaju biti pripravni i besprijekorni za dolazak Gospodinov; i ne samo to nego postojimo i kao DUH jer se kaže da i duha imamo i da postoje duhovi različiti. Ne mislimo valjda da duhovi nemaju tijela i duše kada govorimo o duhu?


Evanđelje po Ivanu, glava 6, redak 61-63
61 A Isus znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: "Zar vas to sablažnjava?
62 A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio?"
63 "Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su."
BOG je, dakle, oživio svojim duhom čovjeka kada mu je udahnuo svoj dah inače tijelo bez duha ne vrijedi ništa. Ni spomena o duši, niti smrtnoj, niti odijeljenoj, niti besmrtnoj.
Štoviše, duh i život su riječi Isusove kao što je od početka, a kako je na početku, tako je i sada i vazda.

Evanđelje po Ivanu, glava 14, redak 6
6 Odgovori mu Isus: "Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.
Ako je Isus, kako kaže, Život, a i Duh je Život, tada je Bog naš zaista DUH i nije bez duše, bez daha, bez tijela.



Prva Ivanova poslanica, glava 5, redak 4-8
4 Jer sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša.
5 Ta tko to pobjeđuje svijet ako ne onaj tko vjeruje da je Isus Sin Božji?
6 On, Isus Krist, dođe kroz vodu i krv. Ne samo u vodi nego - u vodi i krvi. I Duh je koji svjedoči jer Duh je istina.
7 Jer troje je što svjedoči:
8 Duh, voda i krv; i to je troje jedno.

Dakle, Isus je rekao da je Istina pa znači da je i Duh također Istina.


Evanđelje po Ivanu, glava 6, redak 68
68 Odgovori mu Šimun Petar: "Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!
Ako je Isus i Duh i Život te ako su riječi Njegove duh i život, tada je Riječ Božja naš Bog, Sin Božji, tada je RIJEČ također ISTINA.
1011 1850