Moje ptice u
mraku
Vjetar blagi vuče
iz ove duše strašnu vremenastu potrebu.
Ja Te molim,
izbavi me od ovoga stanja duše, pune stremi
da se bilo kako
sad izrazi. Sve me kinji, sve me bodlje grebu
kad se sjetim
kako prštale su vražje iskre na mojemu nebu.
Odvedi me odavde,
tihim šapatom obuzmi me u svoje ruke
jer mi nema
drugoga spasenja
usred sjećanja na
ucjene sotone; kakve su to nervirajuće
muke.
Odlazim iz sebe,
odluka sve mijenja.
Jedan sat je
manje, moje ptice tek su propjevale.
Vjetre blagi, od
kojega mrzne moje tijelo,
mnoge su te duše
u meni zahtijevale.
Dati su me htjeli
sotoni za jelo.
Svježino rana
jutarnja, neka pogine tko mora.
Ti me, Duše
Sveti, učinio si svojom
kada nemoćna sam
bila, iza devet pustih gora.
Sve zatamnio si
nekom mračnom bojom,
a ja nisam kao
lastavica
koja pobjegla je
od ovoga mraza.
Tihi cvrkut mojih
ptica
savjetova mi u
Tebi ovoga izraza.
0211 615
Nema komentara:
Objavi komentar