Miris ozona

Podnevno sunce šalje mi jedan trak

kao da silom ja moram krenuti gore.

To je tako izvjesno, gledam u znak

i uporno samo utjeravam zore

jer me nevjerica ona spriječava

poletjeti, promotriti ovaj izazov

i povijest me stara obaviještava

da ću sprženih krila pasti pod krov.

Unatoč svim razumnim učenjima,

gledam u sunce, kratko i izravno

jer život obiluje onim stvorenjima

za koje vrijedi predati srce davno

i uvijek postoje razlozi za pogibiju

ako se za života ne čuvaš odviše

pa možda i otkucaji stihova što biju

postaju dobar povod za nešto više.

Smijem li letjeti u takve rizike

da bih samo osvojila kakvu strofu,

da bih prevladala zakone fizike

po kojima sunce prži mi stopu.

Nije u pitanju sve što bih dala

jer već sam prema suncu krenula

i ne znam što sam žrtvovala,

a kugla je već me opomenula.

Nisam daleko stigla do kugle žarke,

ali sam sigurno već na njenoj zraki

dok mi moždani gore od varke,

a miris ozona dopire kao mlaki,

ali sasvim siguran nagovještaj

da sam u visinama gdje lebdi zrak

i, makar mi ne valja smještaj,

znam da još živim kao rijedak mrak,

kao postanak koji zemaljsko rađa,

kao težak na krilima slobodne ptice.

Od laka je daha moja krhka građa,

a stih mi izlazi iz vrtoglavice.

26.06.2014.  09:24

Igra marama

Sutra rano izjutra dolazim na onaj skup

razna bilja i još šarolikijih bumbara i osa,

gdje će prvo sunce obasjati veseli kup

rosna lišća, trave na koju ću stati bosa.

Igrat ćemo vedre igre crne vještice i fantova,

prva ljubav među nama potajno će slaviti,

mlade pčele, mravi spremat će im svatova

a mirisni će povjetarac kose im poplaviti.

Ljetno doba traje, neće biti automobila

koji bi ometali nam smogovitim parama

skup na kojem uvijek dežurna sam bila,

vidjela i slavnu igru sakrivenih marama,

to je ono kada čuvaš svoje sve imanje

dok te netko drugi pokušava srušiti.

Moraš dobro znati udaraca primanje,

a ne smiješ se rukom na travu stuštiti.

Ja sam ona koja u toj igri uvijek gubi

jer ni svoje marame ne čuvam jako

nego samo pazim da ne kleknem bubi

koja oko mene zuji kao pero lako.

Majke potom zvat će nas na zajutrak,

miris fina hljeba, sokove s vitaminima

ponijet ćemo kao sreće sjajni trak

dok svi drugi prate filmove u kinima.

Zatim dolazi na red sunčanje s lutkama,

tajni sastanci oko rijetka žbunja

koje lakše nalazimo kada padne tama

i kad hruštevi navale kao munja.

Kasno uvečer još pričaju se vicevi masni,

nitko ne zna da je ljubav našla svoj dom

koji vjerno čuva kao plijen svoj slasni.

Ja sam samo promatrač u društvu tom

jer kod mene ima polica za kišne dane

koja prepuna je tajnih uputa i savjeta,

čak i o tome kako zoru čekati da svane

i kako izdržati kušnje svoga zavjeta.

26.06.2014. 08:21

Znatiželja

Prošle noći bila sam u tvome dvoru,

krasnu ružu ja sam ostavila

na kamenju što nosi nedirnutu koru

od vremena i bajnih vila

s kojima sam bila u dosluhu

na kratko, samo radi dojma.

One pjevale su tvojem uhu,

o čemu, ja nemam pojma.

Vile sve će nestati, otići,

a taj cvijet ti neće uvenuti.

Sve ću prepreke obići,

samo neću srce ostaviti

jer u njemu ljubav već se dala

one zemlje gdje je ruža nikla

koja jutrima je uvijek cvala

i na klimu je navikla

koja se ne mijenja stoljetima.

Takvu ružu ne stižu ni vile,

ni penjači po goletima

jer dubine su je iznjedrile.

Ma koliko tražio, nećeš naći

ono mjesto gdje je postala

jer je ruža jedna ravna smaći

onaj kamen gdje je je ostala

ako samo ju dodirneš.

Nije izmišljotina, nije magična

kada u nju kradom virneš,

ali ima svojstva tragična

koja suprotna su tvojoj želji.

Ako možeš, ostavi je, samo prođi.

Odoliš li znatiželji,

samo tiho k meni dođi.

25.06.2014.  16:13

Domovinski glasovi

O, kako beznačajno egzistiram,

kako je carstvo moje ogromno

a koliko tek u tajne diram

jer mi treba samo srce skromno

za ovo nebo pod kojim sanjam

vječne snove kao što je san o miru

kojemu se uvijek klanjam.

Svi moji istinski stihovi umiru

na podlozi od crnog zaslona

pa ti ne znaš sve što nisam rekla.

Nema boljega zaklona

zbog kojega se nikad nisam opekla.

Puno je slavlja i blagdana,

prelijepo je živjeti tako,

uživati siva svagdana

u kojega ulazim polako,

samo da bih istinskim svetinjama

odala počast, veću od svih pravila.

Zvonci oni na mekinjama

učinili su da sam ozdravila,

makar ništa ovdje to ne vrijedi.

Sada kiša pljušti s neba plodna,

mene skroz do domovine slijedi

gdje sam stekla duha zgodna

koji raste uvijek i jako se smije,

osmijeh mu je svagda na usnama.

Kad se domovina oko mene svije,

to je došlo pravo vrijeme nama

koji samo promenade gledamo,

ne damo se u gomili otkriti,

niti skrivati se ne znamo,

niti umijemo hladni biti.

Nitko ne zna da smo malo pismeni

i da glasa svoga čuvamo smjerno,

da o nama nikad nema spomeni,

a služimo uvijek domovini vjerno.

25.06.2014.  12:40

Gubitnica

Da je meni sve što nikad nisam bila,

da je meni biti vječno ovdje,

razviti svoja neranjena, nevidljiva krila,

nadoknaditi sve ono rasuto stihoslovlje,

ponirati prostorima koji realni su

kao što je realno ženi biti žrtvom

i letjeti ponorima koji stvarni su

kao što je stvarno vidjeti me mrtvom

samo zato što sam neuk igrač,

samo zato što sam nepristojna,

što sam dobar štof za trač

i pred dragim svojim nedostojna.

Da ja nisam vječno zaljubljena

u jedno srce hrabro, u proroka

koji otkrio je srca zagubljena,

rekla bih onako, od oka

da sam strašna sretna gubitnica

jer nema za ovakve duše mjesta

na svem svijetu gdje sam skitnica

i gdje napada me zora česta.

Nema druge, moram odletjeti

dalje gore prema beskraju,

moram uvijek slobodno ja sletjeti

gdje god bilo ovom raju

u kojemu su žrtve ponajbolji pjesnici,

u kojemu su diktatori bez glasa,

gdje su samo starci medni vjesnici

miomirisa mi što za vječno stasa

pa, evo, ulazim i izlazim

kako god je moja volja,

samo da si kraj izrazim

i da sjednem usred dolja

po kojemu struje ponornice

da bih lakše ja se iznosila

kao stari pogon male letjelice,

kao da sam dragoga izprosila.

24.06.2014.  21:37